piše: Sandra Marelja Muić
Neviđena pomutnja već tjednima u Hrvatistanu zbog raspada najvećeg trgovačkog lanca Agrokora, i to ni manje ni više nego, pomutnja na državnoj razini.
Vlada se bavi Agrokorom kao školskim dijetetom koje je zaribalo maturu i definitivno neće upisati faks, no proba ga se ipak spasiti. Stječe se dojam da je možda i Vlada jedna od kompanija – blokiranih. Jučer se čak od jutra do jedan sat iza ponoći burno raspravljalo u Saboru o donošenju lex Agrokora.
Mjestimično smo imali utisak da se radi o after work partyu uz pivo i gin tonic kada kravata i jezik olabave, pa se nehajno dovikuje preko šanka.
Demokracija podrazumijeva konstruktivno razilaženje u mišljenjima, ali Sabor ipak nije tvornički pogon da se preko govornica dobacuju komentari. Kad igramo već na uvijek zgodnu kartu socijalne (d)osjetljivosti, valja napomenuti da brojni, poreznim propisima u kut stjerani mali obrtnici u Hrvatskoj, nisu dobili ni dio minutaže potrošen na trgovačkog giganta, pa sada s druge strane šanka gledaju u praznu čašu, tj. prazan novčanik – zajedno sa svojim obiteljima.
„Čuvajte mi Hrvatsku od niskosti i mržnje“, rekao je jednom prilikom pokojni Vlado Gotovac, ni neznajući koliko puta ćemo preskočiti, ma kako nisko postavljenu ljestvicu za jedno i drugo.
Aktualna situacija oko sraza ovog poslovnog carstva potaknula je sve varijante inačica hrvatskog jala i jada u najboljoj maniri da isplivaju na površini. Nemalo zaslužni za to po običaju i mediji, koji se nadmeću u indikativnim naslovima.
Nije prvi put da se netko utjecajan s vrha zaputi strelovito prema dnu i da ga se jednako tako želi što prije vidjeti dolje u rupi. Dešavalo se to i popularnim likovima kod nas: sportskim izbornicima, pjevačicama, javnim ličnostima – u dva dana bi se situacija okrenula i naslađivalo se na tuđoj nevolji.
Fenomen kod Hrvata da smo najjalniji na vlastite sunarodnjake koji su uspješni, a puno nam lakše pada strani uspjeh ili propast. A propast bi ovdje mogla imati apokaliptične razmjere, tisuće zaposlenih i brojni dobavljači pred financijskom neizvjesnošću, uključujući sve njihove obitelji. Ne treba biti veliki matematičar da se procjeni koliko je to ljudskih sudbina. Ne znam čemu likovati nad takvim izglednim scenarijem u već dovoljno teškoj gospodarskoj situaciji zemlje. Možda je zato i predsjednica otišla u posjet Irskoj da izvidi ima li još mjesta za one koji će odavde otići u iseljeništvo. Zemlja, koja se oduvijek veže uz oskudicu i vlastitu emigraciju, uspjela je postati zemljom za imigraciju, dok se kod nas, izgleda, povijest samo ponavlja, a ostaju nijemi u svojim grobovima koji su za nju ginuli.
Potpuno u pozadinu ovih ekonomskih događanja pala tema Deklaracije zajedničkog jezika koja je izazvala brojna pitanja samim time odakle i zašto se pojavila odjednom, i kome ona točno treba, kao i izbor srpskog premijera na mjesto srpskog predsjednika, koji je prije svog proeuropejstva 15 godina bio član srpske radikane stranke.
Koliko vidim, mnoge bistre hrvatske glave ipak su zaključile da je deklaracija nešto što ne trebaju potpisati, a da se ovaj drugi nije trebao dogoditi, znali smo i prije svi.
Slika i prilika susjedne nam države je tako postizborno uz svoj famozni ljepljivi osmijeh na sastanku s našim premijerom uručila poklon vrećicu u kojoj je bila Galeb čokolada, koja je svoju interregionalnu slavu stekla najkasnije kada je zalutala u poklon košare braniteljskoj djeci u Dubrovniku.
Nadam, drugi puta će premijer uzvratiti s kakvim prokiseljenim vinom iz konobe koje čuvamo za goste u apartmanu, kada smo već kod darivanja.