piše: Dijana Jelčić- Starčević
Sretna sam, što je moj davno napisani tekst, bez navođenja mog imena, postao djelićem Zdenkove knjige… divno je dijeliti život s umjetnikom… usrećuje…
Uspravi se zatvori oči i poče govoriti molitvu koju je ona zvala pjesmom i koju je za mene napisala…
«Dok lutam vremenom pred očima mi se ukazuje slika… ulje na platnu. Mlađani pastuh prolazi kroz vrata vremena. Vidim ga u njegovoj punoj ljepoti i osjećam u istom trenutku i prostor i vrijeme. Prekrasna životinja u pokretu, okrenuta licem, okrenuta glavom prema meni.
Čini mi se da je prilegao iako još uvijek korača u punoj ljepoti sredinom slike. Zidovi gube čvrstinu i obrise, sljubljuju se s prostorom i postaju vrijeme kroz koje je krenuo. Prostor se zaobljuje i prelama. Istina stoji iza oblika i slika postaje simbol istine o vremenu, ona ga objavljuje i pretpostavlja. Iako izgleda kao priviđenje, kao djelo krvnika koji je razrezao živo tijelo i razbacao komade po nekoj ravni, ja znam da su prividi nesavršeni i da samo naznačuju istine koje u sebi skrivaju. Tražim prauzor ove pojave i zakon njenog redosljeda u ovom mom idealno jednostavnom svijetu.
Zabranjujem naslućivanje i sjedam na ždrijebca da bih osjetila prelamanje prostora u svjetlosti istinske spoznaje. Jašući na njemu i sama postajem pjesma koja dahom naslućuje i istovremeno naslućeno pretvara u metaforu koju pamti.
Privid je samo izgovor za one koji ne znaju da je vrijeme živo i da raste u nama. Ne mogu vidjeti sebe razlomljenu i raskomadanu u staklenoj prizmi istine, ali spoznajući tri osnovne protege moga tijela jašem kroz dveri vremena i spajam se sa četvrtom, da bih osjetila prasliku njenog postojanja, slijedila njene zakone i dopustila petoj da mi potvrdi moje naslućivanje. A peta protega je ljubav koju osjećam postojeći u njoj. Ljubav, tajnovita dimenzija, satkana od materije sna.
U tišini uvale moga djetinjstva nebo se rumeni znamenjem ljubavi. Vidim misao o ljepoti isprepletenu sa svjetlošću koja bdije nad mojim snom. Tisuće razigranih konja treperi pred mojim očima. Dostojanstveno razigrani ždrijebci plešu i u njihovim drhtajima prepoznajem sjeme iz kojeg izrasta sveti gral, posuda u čijem središtu žare oči. Velika svjetlost se uvlači u moju nutarinu. Sni me odvode u carstvo metafizike gdje susrećem anđele i svoje ponovno rađanje u zagrljaju apsolutne ljubavi. Zbilja, proizašla iz maglovitog oblaka sna, je najljepši poklon koji sam rođenjem dobila u nasljeđe. Naučivši vjerovati ulazim u astralnu dimenziju svjesti i živim snove istinskih sanjara.
“Uistinu se može i budan sanjati.” čujem svoju misao u drhtaju mladog pastuha. Zlaćane spirale se spajaju u iluzije, u prohujale godine u kojima nisam živjela.
“San je ljepši, jer nije pokrivač od noćne tame već koprena od jutarnjih mirisa.”
Sjedinjujem se s mirisima. Postajem lepršavi veo. Oslobađam se dvojnosti. San i zbilja se spajaju u trenutak u kojem trajem i okrunjeni svjetlom nad svjetlima, stvaraju kristalni labirint mog istinskog postojanja. Nastavljam živjeti taj trenutak. Granice se gube. Skučeni horizonti znanja, moji mali svijetovi se šire i postaju osjećaj. Biti dobija drugo značenje.»
«Ponovi mi onaj stih gdje se spominje Gral».
«Dostojanstveni, razigrani ždrijebci plešu i u njihovim drhtajima prepoznajem sjeme iz kojeg izrasta Sveti Gral, posuda u čijem središtu žare oči».
« Upravo me ovaj prizor potsjeća na Gral. Jedna lijepa posuda puna strasti i istine postavljena na držak u obliku jonskog stupa…
Iz posude teče slađani nektar, slijeva se niz stup i bedra, a posuda podrhtava kao kapa vulkana, kao zatvoren mirisni pupoljak koji će svaki čas otvoriti latice i postati ruža…
Gral je ruža…Tvoja ruža...»
Pupoljak se otvori, a iz ruže poteče mirisni, gusti, opojni rozolin. Anette podiže ruke nebu, zgrči se u čvrsti luk, a iz grla proključa hropac:
«Je suis au ciel»…»Je suis au ciel»….»Le ciel est Ardeche»… «
U nebu sam…U nebu sam….Nebo je Ardeche».
Stvarno je divno djeliti život s umjetnikom i sudjelovati u njegovoj slavi… on, moj najveći kritičar, moje je štivo uvrstio u svu knjigu…
Hvala mu!