Iz pisma čitatelja
Jutros sam bio brzoplet i porezao se dok sam se brijao. Brišem ja krv s lica i u tom trenutku mi se pred očima pojavljuju slike iz prošlosti…
Godina je 1991. Mjesec svibanj. Sjedim ispred škole s prijateljima, uživamo u proljetnom danu, razgovaramo o završetku srednje škole, o toj našoj zadnjoj godini, o školi kao velikom problemu koji će nestati s njenim završetkom… nadajući se da poslije nje dolazi puno bolji život, bez ikakvih problema.
Gledam se u ogledalo i smijem se, čudeći se koliko smo bili naivni. Po završetku škole, postupno, život iz godine u godinu postaje nekako sve teži: posao, krediti, briga o obitelji, a sada se moram brinuti i o sebi. Nekada mi nedostaju prijatelji iz škole. Svi su se negdje raspršili, neki više i nisu na ovom svijetu, jer sudbina im je tako odredila…
Sada gledam svoju kćerku i slušam njeno razmišljanje o školi. Stalno mi govori da jedva čeka da odraste i da se riješi škole. He, he! Uvijek joj govorim da za sve dođe vrijeme, za kraj škole, za nastavak života, da je škola nešto lijepo. Kada joj to kažem, ona se naljuti na mene…