U CRKVI MOGU BITI SVI

Iz pisma čitatelja

Nedjelja, 30. travanj,  godine Gospodnje 2017. Najsretniji dan za mnoge trećaše. Mnogi od njih primit će danas prvu svetu pričest. Raduju se. Većina je sretna. Sretan je i  Adam, učenik 3. razreda osnovne škole u Gradištu kod Županje. Majka mu je nabavila novi kaputić, košulju, čak i kravatu. Sašila mu je i bijelu haljinu.  Adam i ne sluti s kakvim se sve problemima susreću njegovi roditelji. On je dijete Down i u školi ima svoju asistenticu. Ali, tu problema nema!

Problem nastaje sa župnikom koji je Adamu uskratio mogućnost primanja prve pričesti. Jednaku sudbinu dijeli s još dvoje djece kojima svećenik ne dopušta da se nađu na oltaru.  Sva trojica su djeca s posebnim potrebama.

Majka je predložila svećeniku da s Adamom bude na oltaru netko od odraslih, možda čak i Adamova asistentica iz škole. Župnik je taj prijedlog odbio  govoreći: „Na pričest ne može jer je bolestan,  a ionako ništa ne zna.“

Pisala je majka i nadbiskupu Đakovačko-osječke nadbiskupije, koji je krstio Adama kao 5. dijete u obitelji. Nadbiskup je poslao kratko pismo u kojemu kazuje kako zna da je svećenik ‘težak’, da žali zbog neugodnosti, da će razgovarati sa župnikom koji je „u godinama kada nije moguće savijanje grana, nego se grane pod pritiskom lome.“

Nedjelju poslije majka je spomenuta i u propovijedi: „Možeš se žaliti koliko hoćeš, pisati žalbe i molbe i tužbe, ja ću napraviti kako sam zacrtao. I ne može mi nitko ništa!“

Adamova majka kroz suze govori: „On (Adam) je takav kakav je. To je žalosno da sam došla dovde da moram u medije. ( … ) Mi se svoje djece ne možemo odreći.“ A to sigurno nikada ne bi ni napravili!

U pravu je! Pred Bogom i u crkvi svi bi trebali biti jednaki. I ne samo tamo.

Upravo su objavili na televiziji. Danas je Adam s još dvojicom svojih sudrugova primio svoju prvu svetu pričest. Nije bilo lako. Adam je pružao otpor, nije htio primiti hostiju na jezik, nego ju je na nagovor jedne odrasle osobe (majke ili asistentice) primio na ruke. Naravno, svećenik je i taj čin prokomentirao. Gledajući ovu scenu, nisam mogla ukrotiti suze koje su se slijevale niz obraze.

Doznajem da se u međuvremenu i nadbiskup Hranić  javno iz Vukovara ispričao roditeljima i da mu je žao što je došlo do svega ovoga.

Vjernik sam. Redovito prisustvujem misama. Nisam od onih koji stalno nose krunicu oko vrata i molitvenik u ruci. Molim se svojim riječima svom Bogu jer znam da me on čuje i razumije i da je uz mene u svim mojim teškim, ali i lijepim trenutcima.

Ne bih to mogla reći i za Njegove nasljedovatelje na Zemlji. Tko sam ja da im mogu suditi? Tko mi je dao pravo da ih kritiziram jer i oni su samo ljudi sa svojim vrlinama i manama? Nedavno je bilo riječi o NEZAKONITOM DJETETU, a danas evo, o još jednom incidentu.

Daj, Bože, da ovakvih i sličnih događaja bude sve manje jer pred Bogom smo svi jednaki, zar ne?!  Jer On jednakom ljubavlju ljubi svako svoje dijete.

A naš veliki papa Franjo rekao je : „Različitost je  bogatstvo!“ A djevojčici Sereni s Downovim sindromom  rekao je: „U crkvi mogu biti svi…“