/povodom uprizorenja Frljićeve predstave ‘Naše nasilje i vaše nasilje’)
piše: Dražen Radman
O događanjima oko predstave Olivera Frljića ”Naše nasilje i vaše nasilje” (24. travnja 2017.) na Marulovim danima više-manje je sve rečeno. S tim da, ako ćemo govoriti o tome što se zbivalo ispred HNK u Splitu uoči samog početka, valja reći da su mediji, u većini slučajeva, mahom popratili pogrdne uzvike nekolicine ljudi i njihova zajapurena lica, dok su prethodno najavljen (demokratski) prosvjedni skup s nizom uljudnih govora i s nekoliko stotina nazočnih, popratili – gotovo nikako.
Što se kazališnih predstava tiče, nisam za zabranjivanje pojedinih predstava, ali sam protiv uvrštavanja u program takvih predstava čiji duh odudara od duha manifestacije u koju se želi uvrstiti. Sve ima svoje vrijeme i mjesto. Ovdje se često postavlja i pitanje gdje je granica između slobodnog umjetničkog izražaja i trenutka kada to više nije umjetnost, nego je nešto drugo ili čak oprečno. U tom smislu, kao prilog raspravi, dijelim neka svoja razmišljanja o tome što bi, po meni, bila (dobra) umjetnost i tko bi bio dobar umjetnik.
Je li važnija umjetnička forma ili sadržaj?
Što stvaraju scenaristi, pisci, pjesnici, skladatelji, slikari…? Koje sadržaje za svoja umjetnička ostvarenja biraju autori, režiseri, pjevači, glumci…? Nije uopće upitno da se umjetnik izrazi kako želi, misli i osjeća da je najbolje. Nije upitno ni to to da umjetniku ne bi nitko smio određivati što smije, a što ne smije stvarati. Na neki način, to bi on sam trebao prepoznavati. A to ovisi o njegovoj osobnosti, svjetonazoru, o tome kakvim je zapravo (nevidljivim) pobudama i kriterijima vođen.
Stoga, svakako treba kritički propitivati i umjetničku formu i sadržaj koji stiže na stranice knjiga, kazališne daske, stranice interneta, filmska platna, u koncertne dvorane, izložbene prostore itd. Pritom, nije (uvijek) nužno da na propitivanje ekskluzivno pravo imaju isključivo eksperti. Jer i među njima ima različitih. Stoga, nije baš uvijek suvišno osluhnuti bilo društva u cjelini.
Rekao bih kako je čest slučaj da je umjetniku mnogo važnije kako će nešto napisati, snimiti, uprizoriti, od onoga što će pružiti ljudima kao misao ili poruku. Da, itekako je važno kako će umjetničko djelo ‘Izgledati’, ali nastojati metodom šoka fascinirati ili isprovocirati i gledatelje i čitatelje, kao i sve druge subjekte naokolo, mislim da nije najbolje rješenje. Pogotovo ako se radi o namjernoj i ekstremnoj provokativnosti koja također, s druge strane, mami neke od oblika ekstremnije reakcije. Barem kod nekolicine.
Jer ako se, primjerice, netko smatra umjetnikom pa poreda ispred sebe deset ljudi te im, figurativno, svakom pojedinom iz nekog razloga opsuje majku, ni on ni bilo tko drugi ne može očekivati da neki od te desetorice neće uzvratiti istom mjerom. I da ga barem jedan neće udariti šakom. ‘Umjetnik’ se, ako napravi slično ‘umjetničko djelo’ ili performans, ne bi trebao čuditi nezgodnim reakcijama, a kamoli potom prozivati (cijelu) skupinu za – njihovo nasilje.
Provokativnost i ‘demoni’ prošlosti
Nadalje, pojedini autor nije sasvim opravdao svoju darovitost ako svojim stvaralačkim djelima samo prepoznaje negativnu stvarnost u kojoj se nalazimo pa je opisuje, ismijava ili kritizira, a bez zrna pokušaja pružanja tračka svjetla u takvoj zlosretnoj stvarnosti.
Dakle, podržavam umjetnost koja potiče na pokrete dobrote unatoč navalama apatije i zlobe; na ono što nuka na hrabrost i odvažnost unatoč inim prijetnjama i strahu; na ono što nuka na iskren govor unatoč riziku i ‘cijeni’ koja bi se mogla platiti; na ono što nuka na smijeh, a ne na hihotanje; na ono što nuka na istinu, na ljubav i praštanje unatoč mržnji i osvetoljubivosti…
Znam, možda ćeš reći da zadatak umjetnika nije moralizirati svijetu oko sebe, a niti mu nametati rješenja. Ali, umjetnik bi trebao moći ponuditi svojevrsni izlaz ili smjer kojim bi trebalo ići kada se ruše međuljudski odnosi, kada se urušava pojedinac ili društvo u cjelini. No, ukoliko je opterećen svojom teškom i neriješenom prošlošću te ukoliko još uvijek vodi frustrirajuće bitke sa svojim ‘demonima’, onda svakako ne može biti u stanju ponuditi neki drugačiji DNK svog umjetničkog djela. U tom smislu, zanimljivo je, na primjer, saznati nešto o (gotovo) autobiografskoj predstavi Olivera Frljića ‘Mrzim istinu’ iz 2009. godine. Zbog razumijevanja uzroka i posljedica…
Držim, eto, da čovjek koji je na specifičan način obdaren sposobnošću stvaranja, ima posebnu odgovornost spram okruženja u kojemu živi. Ima odgovornost prema ljudima koji će čitati njegove pjesme i romane; koji će gledati njegove slike i predstave; koji će slušati njegove skladbe… Itekako je bitno što će stvarati, što će im ponuditi i na što će ih podsjetiti, ponukati, upozoriti ili izazvati. Njegovo djelo ih može navesti na različite zaključke, pa i na zaključke kako život nema smisla; kako se krađa i mito isplati; kako su dobrota i hrabrost samo za luckaste i zanesene ljude; kako ne postoji konačna pravda; kako svaki put kad se iznova zaljubiš trebaš ostaviti dotadašnju ženu, muža, djevojku i sl. Može ih navesti da budu uvjereni kako je najvažnije živjeti od lijepih uspomena jer budućnost nikada neće biti bolja… Umjetnici , razumljivo, u svoja djela gotovo uvijek unose svoje stavove, svjetonazore i vjerovanja te stvaraju djela koja su njima isprepletena.
Odakle je stigao (umjetnički) dar?
Uvjeren sam da nitko od umjetnika nije sam sebi udijelio ili izmislio svoj dar. Nitko ničim nije pridonio da ima dotičnu izvanrednu sposobnost, tj. talent za pisanje, slikanje, pjevanje, oblikovanje… Ako, dakle, pričamo o daru, onda je logično da je dar – darovan. Ako je darovan, onda je darovan od nekoga, a ne od nečega. prema tome, ukoliko je darovan od nekoga, onda je taj netko prilično sposoban. Sposobniji od nas. Ako je sposobniji od nas samih, onda je i viši od nas samih. Ako je viši od nas samih, i uz to nam poklanja određeni dar, onda mu je i stalo do nas. Ako mu je stalo do nas, onda to znači da nas voli. Ako nas voli, onda bi u pitanju mogla biti ljubav. A ako je u pitanju ljubav, onda se radi o nekome čiju bi ljubav vrijedilo upoznati, a ne samo primiti i baviti se darom.
Tako, ako je u pitanju ljubav, onda je ona veća i od samoga dara. A ako je veća od samoga dara, onda je i važnija od samoga dara. Onda je ta ljubav, sama po sebi, najbolji dar. A ljubav, ako je najbolji dar, ne bi smjela biti odvojena od primljena dara. To znači da bi čovjek, koji je dobio neki dar, trebao nekako prepoznati i Darovatelja koji stoji iza dara.
Pa ako je istina da iza dara stoji Darovatelj, a čovjek ga ne prepoznaje, onda je logičan sukob unutar samog čovjeka, u ovom slučaju umjetnika. Jer nije našao mir i sklad s Darovateljem. Onda je logičan raskorak i jaz koji umjetnik osjeća. Taj jaz je često i veći nego što je slučaj kod drugih ljudi. Razlog tomu je što je dar dan da stvara ono što će upućivati i mnoštvo drugih ljudi na Darovatelja i ono što proizlazi iz tog odnosa.
Frustracija kao znak i poziv
Dok se to ne dogodi, spomenuti jaz unutar duše mogao bi biti znak umjetniku da zastane i zapita se što to on, zapravo, treba učiniti sa svojim Darovateljem i sa svojim darom. I tko je on zapravo. Jer on jako dobro zna da ga tek nakratko ispunja neko stvoreno djelo ili neka popratna nagrada. Dugotrajno nezadovoljstvo koje se javlja unutar njega jest Darovateljev glas kojim mu jasno šapuće da on i ne može imati mir i zadovoljstvo, a živjeti po strani Darovatelja koji je kreator svega iskonski dobrog. I njega samog kao stvorenja.
Darovatelj sve to prati i strpljivo čezne da pokloni čovjeku-umjetniku najveći Dar u kojem se nalazi žuđeni mir, sloboda, ljubav i kreacija. Darovatelj, dakle, nastoji da umjetnik shvati da uistinu postoji Netko tko je iznad njega ne htijući mu ukrasti slobodu. Naprotiv, želi mu je dati. Slobodu u kojoj će taj isti umjetnik prepoznati što mu je najbolje činiti kroz darovani izričaj. Slobodu koja ima i svoje granice.
Putem smilja ili putem nasilja?
Zato se umjetnik, makar i nesvjesno, kreće ili putem smilja ili putem nesmilja, tj. nasilja. Eterično ulje smilje, naime, ima antibakterijsko, antigljivično, protuupalno djelovanje te se koristi za liječenje rana, infekcija i probavnih smetnji. Također, pomaže poboljšanju rada živčanog sustava, zdravlju srca i dišnih puteva. S druge strane, eteričnost nasilja ima sasvim suprotne učinke.
Pri kraju, želim reći da kad dođu ili ‘narastu’ nevremena u kojima živimo, umjetnička sloboda lako se pretoči u umjetničku frustraciju i anarhiju šireg utjecaja. Ona potrebna umjetnička tankoćutnost lako se pretvori u običnu i razarajuću bešćutnost. Ili bezličnost. U takvim trenucima umjetničko djelo gubi svrhu te umjesto snažne, ali primjerene kritike i provokacije, postaje čak i dio samog problema na kojeg dotični umjetnik želi skrenuti pažnju. A dolijevanje ulja na vatru nipošto nije put kojim se vatra gasi.
Dakle, vjerujem da doista postoji Bog koji je iznad svih nas. I da u Njegovoj blizini trebamo tražiti pravu putanju svog izričaja, bez obzira bavili se umjetnošću ili bilo čime drugim. Jer mi nismo toliko ono što radimo, koliko ono što uistinu jesmo.
Ne staviti najveću pozornost svog života na svog Darovatelja, isto je kao kad cvijet ne bi obraćao pozornost na Sunce ili kad riba ne bi obraćala pozornost na more.
U tom slučaju, nažalost, sasvim je logično nasilje.
I naše i njihovo.