Kako sam “zalutao” u Vukovar s dijasporom
piše: Tomislav Antolović /mladima iz HKM Berlin pridružio se u Zagrebu/
foto: Matea Marić i Leonardo Perić
Polako se približavao susret mladih u Vukovaru. Već ranije sam se pomirio s činjenicom da zbog obaveza neću moći ići i da ću ove godine susret popratiti preko medija. Iskren da budem, kako sam mislio da neću otići, nisam se previše oko toga ni brinuo.
Međutim, moji dragi rođaci pa i tetke, tetku ne smiješ nikad zaboraviti spomenuti, pogotovo ako je iz Njemačke, svakim pozivom ili porukom podsjećali su me na taj susret i pomalo stavljali sol na ranu.
Kako smo udaljeni i ne vidimo se često kažem sam sebi da ću iskemijati ta dva dana slobodno pa kud puklo da puklo. Rijetke su prilike kad smo svi skupa na okupu i to treba iskoristiti. Kada te krene, krene te, sportska sezona završila ranije, ispiti na fakultetu se pomjerili tjedan prije i sreća što ću moći otići na susret počinje. Sada je samo bilo pitanje hoće li dijaspora napraviti i imati mjesta za izbjeglicu iz Zagreba.
Rodica Marija javlja kako je sve sređeno i spremno da se šlepam dijaspori. Pregovaračkim genima moje rodice koja me dočekuje na Trgu bana Josipa Jelačića polako upoznajem dio ekipe iz Berlina. Tu sam se prvi put susreo s Fra Edijem, svojim rođacima i nekolicinom momaka s kojim smo otišli na ćevape. Ruku na srce nisam nikad pojeo lošije ćevape, a kako mi je to od dražih jela i vidno sam bio gladan moram priznati da me to potreslo, no uz pozitivnu atmosferu, druženje smijeh i uzbuđenje što sam s dragim ljudima na to sam vrlo brzo zaboravio.
Saznao sam potrebne informacije vezane uz polazak i sam program u Vukovaru, podružio se na kratko, ispratio nove prijatelje do katedrale te se otišao odmoriti i spremiti za put. Trebao sam biti 15 do 5 na glavnom kolodvoru, došao sam među prvima i čekao ostale.
Mogu reći kako nisam tip osobe koja ima tremu, sramežljiva ili ne potencira komunikativnost, nikada nisam u strahu pokazati komunikacijsko prezentacijske vještine, no tada sam se osjećao nesigurno i drugačije, kao da ne pripadam njima. Imao sam osjećaj da nisam poželjan i primao poglede koji su odavali riječi: tko je pak ovaj? Ili Što će on s nama?
Uskoro su došli rođaci i taj osjećaj se brzo izgubio. Krenuli smo s putovanjem, svi su se brzo smirili i pokušavali zaspati, nekome je to polazilo za rukom, nekima nije. Meni recimo nije, gužvao sam se u sjedalu i pokušavao svakako namjestiti ali nije išlo. Oko 8 sati svi su se probudili i počeli pričati, tako i moj rođak i ja. Malo sam se tu opustio no opet se ubrzo javljao osjećaj odbačenosti, svi su razgovarali njemačkim jezikom s kojim ja nisam na Ti. Non stop sam imao osjećaj da me netko ogovara, pričali su neke šale na njemačkom i smijali se a ja sam imao tupu facu i nervirao se kako mladež hrvatskih korijena koja ide u Vukovar ne priča materinji jezik. Tu sam sam sebe ulovio, zastao i razmislio te shvatio da su oni odrasli u Njemačkoj, da svakodnevno prakticiraju taj govor i da se ja nemam što nervirati oko toga. Polako sam već ušao u interakciju s ljudima upoznao se i pričao te pronalazio zajedničke teme za razgovor.
Preko trideset tisuća mladih na susretu hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru, a među njima i mi, radost golema, kako za mene tako i za druge. Skupa sa mladima iz Berlina došao sam u herojski grad pokloniti se ljubavi i herojstvu hrvatskih branitelja, ljudi koji su utkali sve što su imali u slobodu Hrvatske. Došli smo, možda neki od nas i po prvi put te osjetili Domovinski rat kroz trnce i jezu na svojoj koži uz vizualni prikaz grada. Siguran sam da svi hrvatski branitelji bili posebno ponosni na taj susret pun radosti, molitve i zajedništva.
Vukovar – grad heroj je bio prvi na braniku Hrvatske. Iako na spomen Vukovara osjećamo bol, osjećamo i ponos na hrvatske branitelje koji su u domovinskom ratu utkali temelje modernoj hrvatskoj državi. Istina o Vukovaru i Domovinskom ratu neće i ne smije biti zaboravljena! Oprostiti, ali nikada zaboraviti. Spomen-dom hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti bila je prva destinacija nas mladih. Ono što mi je upalo odmah u oko je predavač koji je jako dobro prenio na nas sadržaj i priču o Vukovaru te palim tenkovima na toj cesti, naglašavao je sve ono bitno tonalitetom u glasu a mi smo ga slušali kao roditelja koji nam drži bukvicu nakon nekog propusta za kojeg se kajemo.
Toga dana obišli smo i Spomen-dom Ovčara te masovnu grobnicu Ovčara koja je po svemu sudeći mjesto tišine i tuge, boli i patnje ali i podsjetnik na događaje u ne toliko dalekoj prošlosti. Bili smo i u vojarni gdje smo odslušali kvalitetno i poučno predavanje gospodina Pere Mihaljevića, tu smo utvrdili stara ali stekli i nova znanja o Domovinskim ratu i konkretno napadu na Vukovar, grad heroja. Vidjeli smo i koncentracijski logor u kojem su mučeni i ubijani naši branitelji. Tu sam se molio i zahvaljivao Bogu što su neki od članova moje obitelji preživjeli takav logor. U slobodno vrijeme upoznavao sam se i infiltrirao u grupu, razgovarao, šalio se i družio. Mislim da je u takvim trenutcima važno biti svoj, onaj koji jesi, ja sam se toga držao i nadam se da je dobro prošlo.
Ono što me jako dojmilo jesu sami mladi iz Berlina, njihova skladnost i dobrota koja se ocrtava iz njihovih očiju. Iznenadila me i količina znanja o hrvatskoj povijesti i interesu tih mladih da se vrate u Hrvatsku i da je učine boljim mjestom za život prenoseći dio njemačkog mentaliteta i stečenog znanja na Hrvate i Hrvatsku.
Zaista me raduju takve osobe, osobe s karakterom, stavom, osobe spremne ginuti za istinu i pravdu. Nepotkupljivi, pravedni i pošteni, tračak nade. Iskreno se nadam da će se baš ti mladi vratiti u domovinu i učiniti je perspektivnom zemljom za ove mlade koji tek dolaze. One koji nisu sigurni u povratak toplo pozivam da se okušaju.
Sreća koja se osjetila tijekom procesije od memorijalnog groblja do centra gdje je održana sveta misa, pa i pjesma, radost i ljubav bili su ključ povezivanja mladih iz Berlina pa i mene s njima, domoljublje i vjera mogla se osjetiti u zraku sve do Dalmacije, a sreća na ljudima iz Vukovara, našim domaćinima nije se mogla sakriti. Jer nakon 26 godina gledali su kako 30 000 ljudi, mladih ljudi dolazi u grad i slavi vjeru, slavi zajedništvo i mir. Ti isti ljudi prije 20 ak godina gledali su kako mladi odlaze, kako obitelji s djecom bježe, gledali su nemir i osjećali strah. Mahao sam im iskreno i od srca i živio s njima u toj sreći.
Sve mlade koje sam upoznao i voditelje ovog putovanja ostavili su u meni uspomenu za cijeli život. U tako malo vremena steći tolike prijatelje i poznanstva najveće su bogatstvo ovog susreta. Duhovno obnovljeni i povezani, usudio bi se reći umreženi, ne samo mene s njihovom Misijom, već njih međusobno bilo je prekrasno gledati. Nitko nije mogao sakriti osmjeh na licu.
Nadam se da sam i ja mladima iz Berlina uspio nešto prenijeti po čemu će me pamtiti i po čemu ću im ostati u sjećanju. Domaćinski narod Slavonije, Srijema i Baranje još jednom je dokazao i pokazao da ima veliko srce, gostoprimstvo i ljubav za sve mlade iz Hrvatske i Dijaspore. Ponovno proživljavam svaku izgovorenu riječ nadbiskupa đakovačkog i osječkog i metropolita Đure Hranića koji je u svojoj propovijedi pozvao mlade na ohrabrenje i nadu koja izvire iz Božje dobrote.
Još uvijek prepun dojmova pregledavam medijske zapise, osjećam da zagrebačka izbjeglica gubi status izbjeglice i da je postala uistinu i stvarno, pravi dio i kotačić mladih iz Berlina.
Primili su ovu izbjeglicu velikodušno i punog srca a i njemački se nije više čuo. Tada sam shvatio da su oni više od obične “dijaspore“, oni su NAŠI.
Od srca im Hvala na tome!
