Ivan Babić
ime je Njegovo jeka
što se od beskraja odbija
i proniče kroz tanko tkivo
moje strepnje
otvorene Mu oči
razmiču teške oblake
i siju svjetlo
u mome zapuštenom vrtu
na Njegovim tvrdim
krškim dlanovima
ucrtan je zemljovid
svih mojih snova
jedem Ga i pijem
kao esenciju smirne
što me sa svijetom miri
i sprema za počinak
i početak
(“Zvizda”, Zagreb, 2007.)