Ivan Babić
Ipak nisi tu.
Sada se može reći.
Sazrelo je.
Škripe šarke na vrtnim vratima.
Zahrđala tišina.
Sada se treba zapitati
što je sa sjemenom rajčice,
ima li vrećica za strašila,
vonja li svježe isjeckana kopriva?
Sjedim na mrginju
pod raščupanom trešnjom.
Žuljaju me tvoje
rasušene cipele.
Pupovi su naveliko krenuli,
mravi nahrupili.
Sazrelo je.
Samo se mora priznati
i povjerovati.