Ivan Babić
preda mnom papir
olovka u ruci
utiskujem slova
izmiču i klize
lijepim riječi
ali otpadaju
pritišćem pisaljku jače
mrve se i nestaju
grijem je među prstima
i vlažim pljuvačkom poput djeteta
– uzalud
nešto mi govori – možda ljepilo
ljepilo bi možda pomoglo
gusto ljepilo za drvo
kôla za ljepljenje telérā
masa što ispunja pukotine
u gredama i zidovima
što ih je načelo vrijeme
škripci mi trebaju
mênđule, stege
trebaju mi prsti
ruke mi trebaju
što znaju stisnuti
da bude čvrsto
a da ne pukne
snaga mi treba
što sve drži
na svojemu mjestu
bez umaranja
umijeće mi treba i iskustvo
s grubim plohama i neravninama
upornost mi treba i povjerenje
strpljivost i brižnost
nešto što spaja
granit i drvo
nespojivo a blisko
moj prazni papir
i pljosnatu zidarsku olovku
iza tvojega uha