Četrdeset dana nakon Uskrsa Crkva slavi Uzašašće Kristovo, odnosno Spasovo. Četrdeset dana nakon svoga uskrsnuća Isus je, kažemo, uzašao na nebo. Evo što o tome kaže Sveto pismo u Djelima apostolskim:
I dok je jednom s njima blagovao, zapovjedi im da ne napuštaju Jeruzalema, nego da čekaju Obećanje Očevo “koje čuste od mene. Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana viti kršteni Duhom Svetim.”
Nato ga sabrani upitaše: Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?” On im odgovori: “Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego, primit ćete snagu Duha Svetoga, koji će sići na vas, i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji, sve do kraja zemlje:”
Kad to reče, podiže se njima na očigled, i oblak ga ote njihovim očima. I dok su netremice gledali kako on odlazi na nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći i rekoše im: “Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uzet na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.”
Što znači da je Isus uzašao na nebo?
Naravno, ne shvaćamo nebo u nekom prostornom smislu. Crkva zapravo slavi Kristovu pobjedu nad grijehom i smrću. Isusovi su neprijatelji mislili da će ga ukloniti ako ga osude i dadu razapeti, ali je on iz tog prividnog poraza izišao kao pobjednik: uskrsnuo je od mrtvih. Uskrsnuo da više nikad ne umre. Nije više podložan nevoljama ovoga svijeta. Prelazi u nebesku slavu. I onda, četrdesetog dana se samo naizvan pokazalo ono što je započelo uskrsnućem: Isus ulazi u nebesku proslavu.
Što bi značilo drugo ime za taj blagdan – Spasovo?
Za kršćane bi bilo premalo slaviti samo Kristovo uzašašće, kao što bi bilo premalo slaviti samo Kristovo uskrsnuće. Kršćani vjeruju da se u Kristu spašavaju svi koji u njega povjeruju i koji su s njim povezani krštenjem. Krist je uskrsnuo i u njemu i mi dobivamo vječni život. Krist je ušao u nebesku slavu svojega Oca i u njemu smo i mi dionici iste slave. Zgodno u tome smislu veli stari crkveni pisac sv. Leon iz 5. st.:
Predragi! Kristovo uzašašće i naše je uzdignuće. Kamo je prethodila slava Glave, tamo se poziva i nada tijela. Stoga kličemo dostojnim veseljem i veselimo se pobožnim činom zahvaljivanja. Danas smo potvrđeni kao posjednici neba. Također smo u Kristu unišli u ono što je najviše na nebesima. Po Kristovoj smo milosti obilnije postigli nego što smo izgubili po đavlovoj zavisti.
Dakle, s Kristom smo i mi “spašeni”. Već smo unišli u ono nebesko.
Znači li to da se spasenje već sada događa na zemlji? I to na onoj zemlji koja se naziva i “dolina suza”?
Isus veli: “Kraljevstvo je Božje među vama.” Isus je došao promijeniti ne zemlju nego ljude, a po ljudima se preobražava sve stvorenje. S isusom je započelo bitno novo razdoblje. Bez njega bismo ostali prikovani za ovu zemlju i ostavljeni slikovito rečeno na milost i nemilost prirodnih sila. Ali Krist nas svojom smrću i uskrsnućem oslobađa od grijeha i smrti. Po krštenju, po vjeri u njega mi smo već sada bitno drugačiji. U nama struji božanski život. U nama već sada može strujati rajski, nebeski život samo ako dopustimo. Naime, mi smo “ucijepljeni” u Krista. Krist nas oslobađa zla. Naša je nevolja da i dalje toliko puta više vjerujemo svome tijelu i svojim grijesima, negoli onom božanskom životu koji je u nama. A Bog nam je po Kristu dao sposobnost da već ovdje ćutimo radost božanskoga života. Jer, mir savjesti, svijest da je Bog uza me, to je već sada ona duboka i nebeska radost u nama.
Neobično zvuči da je u kršćanima već sada nebeski život. Ima li onda uopće razlike između “neba” i “zemlje”?
Kad kažemo da je kraljevstvo nebesko među nama, onda to jednostavno znači da je po Božjoj dobroti ključ rješenja u našim rukama. Mi surađujemo s Božjom milošću i dajemo ovoj zemlji “nebeska” obilježja. Evo primjera: svi bismo htjeli da naš grad bude čist i uredan. Ovisi li to samo o onima koji čiste i uređuju ulice i parkove? To ovisi dobrim dijelom o nama. Vidjeli smo na Zapadu, npr. u Švicarskoj kako je svako i najmanje mjesto veoma uredno. Jer su ljudi stekli određene navike. Tako i u kršćansko-moralnom smislu: na nama je da Božjom snagom ostvarujemo Božje kraljevstvo. Zato i molimo u Očenašu. “Dođi kraljevstvo tvoje”.
Kako to da taj blagdan ne pada svake godine na isti dan i može li se njegovo značenje povezati sa svecima?
Kao što je Uskrs pomičan blagdan i uvijek pada nedjeljom, tako je i Spasovo koje pada četrdeseti dan nakon Uskrsa, dakle, uvijek četvrtkom.
Blagdan sv. Leopolda Mandića se slavi 12. svibnja, odnosno vremenski je češće bliz blagdanu Uzašašća Gospodinova, pa evo paralele. Sv. je Leopold bio doista svet čovjek, što se vidi iz činjenice da je već pedesetak godina nakon svoje smrti proglašen svetim i da je drag tolikim vjernicima. On je primjer prisutnosti kraljevstva Božjega na zemlji i prisutnosti Božje na zemlji. Ljudi koji su k njemu dolazili na razgovor i na ispovijed zasvjedočili su kako su u njemu prepoznali Božju dobrotu, Božju blagost, Božje milosrđe. U njemu su mogli doživjeti dah neba. Kad bi svi kršćani slično živjeli, itekako bi se vidjelo kako je nebesko kraljevstvo duboko ukorijenjeno na zemlji.
(Vjera i djela-portal katoličkih teologa)
Dr. Zvonko Pažin, župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu.