IN MEMORIAM: Ivan Bitunjac (01.03.2017.-01.06.2017)
Bilo je to na čistu srijedu, 01.ožujka, točno prije tri mjeseca kad mi javiše da je dobri moj prijatelj izgubio bitku s teškom bolešću.
A tek par dana prije toga posjetih ga u bolnici Emil von Behring. Puno smo, i o svemu pričali, sjećali se, smijali i plakali. Svjesni kraja a željni odložiti ga, ne govoreći o njemu. Kad bi to moglo.
Spustih svoju ruku na Ivanovu. I jedna od kćeri isto tako. Pa ja svoju, obzirno pomjeram, sklanjam. – Nemoj, Sonja, ima dovoljno mjesta na mojoj ruci, veli Ivan. O, kako mi se to urezalo u sjećanje!
Na nekom boljem i svjetlijem mjestu, punom dobrote i topline u naručju Isusa, odmara sad Ivanova duša. A u mom srcu je dovoljno mjesta za dugo i toplo sjećanje na dragog prijatelja, izvanrednog čovjeka.
…
ŽIVOT PO IVANU… objavljeno 09.03.2017. na dan pogreba na Alte St. Matthäus-Kirchhof u Berlinu.
Ivan je rođen 27. siječnja 1952. godine u mjestu Trnjani kod Slavonskog Broda. No, nije bilo lako doći do toga čina, rođenja u Slavoniji. Niti se naš Ivan rodio sam.
Naime, obitelj Bitunjac, Ivanovi roditelji, Božo i Verka, još su prije drugoga svjetskoga rata, krške predjele okolice Sinja, točnije Rudu, zamijenili pitomim i plodnim oranicama drage Slavonije. Prava iseljenička, točnije doseljenička priča.
I, kako rekoh, nije se rodio sam. Naime, Ivan ima brata blizanca, Boška koji danas živi u Australiji. Zajedno su proveli dane djetinjstva sve do petnaeste godine, uz starije sestre Maru i Anu te mlađeg brata Zvonka. A onda je Boško nastavio život i školovanje u Sarajevu kod starije sestre Mare. A naš Ivan u Slavonskom Brodu, u tamošnjoj Industrijskoj školi. Zanat varioca, zaposlenje u Đuri Đakoviću, nogomet, san o studiju, ženidba …I sve to s nepunih 22.
S 23 godine, tamo 01.06.1975. godine, prihvata ponudu Đure Đakovića i odlazi za Njemačku, na rad u tvornicu Borsig, čiji će radnik biti i ostati sve do kraja života.
Nije mislio Ivan ostati cijelu vječnost u Njemačkoj. Kuća u Garčinu čekala je svoje domaćine. Dio obitelji se u nju i vratio 1983. godine. A tamo 1988. ponovo za Berlin.
Vrijeme Domovinskog rata, potreslo je sve naše iseljenike. Zbijaju se redovi. Traži način pomoći domovini. Ivan zapostavlja nogomet i prima se humanitarnog djelovanja kroz Zavičajni klub “Brođani” Berlin e.V. kojeg je bio dugogodišnji predsjednik sve do kraja života.
Puno toga što je urađeno, zabilježeno je u Monografiji Brođani u Berlinu, Kronika aktivnosti jedne hrvatske humanitarne udruge. Za svoj rad, primili su, primio u ruke upravo Ivan, Večernjakovu domovnicu 2015. godine.
-Taj dan u Bad Homburgu nećemo nikada zaboraviti. Naša „Mala udruga velikog srca“ dobila je jedno tako veliko priznanje. Nisam nikad bio sretniji i ponosniji., rekao je Ivan.
Nagradu, priznanje i grb grada Slavonskog Broda za nesebičnu pomoć i promociju grada u svijetu, Brođani su, nakon 25 godina nesebičnog rada, dobili 2016. godine, ponosno primili i donijeli svom predsjedniku u Berlin.
-Teško je opisati gdje smo sve mi slali pomoć, u cijelu Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu … Brod, Vinkovci, Nova Gradiška, Osijek, Varaždin, Podravska Slatina, pa u Dalmaciju, Bosnu…Teško je procijeniti koliko i gdje smo sve slali. U svakom slučaju, svake godine smo nečije srce razgalili.
Za organizaciju ne treba previše ljudi, najvažnije je dobro se dogovoriti. U svakom slučaju, protekli period je jedan prekrasan period u mom životu. Činiti dobre stvari za druge je najveća vrijednost i ja sam ponosan da to činimo i da sam aktivan. Našao sam prijatelje s kojima mogu te svoje aktivnosti realizirati i to me čini sretnim. Ja sam sretan da imam dobre prijatelje i da se bavimo humanitarnim radom.
To je naša ljubav prema domovini. Patriotizam, on je mene motivirao. Kad sam se bavio nogometom, sve sam činio za dobru igru i za dati gol. Tako sam i u ovom radu davao sve od sebe. Bio sam aktivan i u Savezu Hrvatskih društava Berlina preko 15 godina a evo s Brođanima sam stalno, punih 25 godina, rekao je Ivan u povodu te značajne obljetnice.
Eto, Ivan je otišao. Čini se kako je u ovom gradu odjednom nastala jedna velika praznina koju ništa postojeće ne može popuniti. Nestao Čovjek. S velikim Č.
Ostalo živo i toplo sjećanje. Život po Ivanu.
Za primjer.
Ili, kako je to naš đakon Horst Nikola Kaya koji je u bolesti, često posjećivao Ivana, rekao: -On je za mene kao mali svetac.
tekst: Sonja Breljak