Adolf Polegubić
odnosi naše snove
u daleki kraj
ono malo srca
u torbi
i ono malo nade
u zavežljaju
a vlak odlazi
u nepoznato
među nepoznate ljude
odlazi
s našim mislima
našim životima
i našim prepolovljenim
srcem
više nismo
ni tamo ni ovdje
sad smo
u procjepu
između sniti i biti
i s čim se okititi
da bismo
pokazali svrhu
svoga izbjeglištva