piše: Žarko Delač
Potreba za usklađivanjem nastavnih planova i programa u školama, ili reforma obrazovanja neminovna je i svakim danom sve izraženija. Najbolji primjer za to, nestajanje je pojedinih zanimanja i otvaranje novih, što obrazovni sustav sporo prati.
No, provedba reforme otvara mnoštvo pitanja i nedoumica, a jedno od glavnih izvorišta je tzv. egoizam struke tj. mišljenje pojedinih znanstvenika kako smatraju da bi upravo njihovi predmeti trebali biti najzastupljeniji u školskim programima.
Ipak, promatrajući neutralno ove procese, dojam je kako bi reforma ponajprije trebala obuhvatiti tjelesni odgoj (da upravo tako – odgoj) jer bi škole trebale biti odgojno obrazovne institucije. Naime, za zdraviju naciju potrebno je mladim ljudima i u školi usaditi potrebu za kretanjem i zdravim načinom života. Hvale vrijedni su pokušaji mnogih udruga i izvanškolskih institucija koji potiču na kretanje, trčanje, bicikliranje… ali to ipak nisu sustavna rješenja. Prema tome, želimo li manje izdvajati za zdravstveni sustav i liječenje oboljelih od posljedica dugotrajnog sjedenja pred raznoraznim ekranima, treba uvesti tjelovježbu.
S druge strane, potrebno je pratiti suvremene informatičke trendove i naravno, pismenost učenika, robotiku ili, u posljednje vrijeme moderno sročeno stem – tehnologiju, kako bi bili konkurentni na tržištu rada. Odlični rezultati naših učenika na ovim područjima u različitim međunarodnim natjecanjima ipak su samo posljedica pojedinačnih talenata i rada entuzijasta, a ne sustavnog pristupa. Tako sa sigurnošću nećemo pogriješiti ako kažemo da su reforme i na tom polju potrebne i neizbježne.
U tom kontekstu potrebno je naglasiti kako je danas u društvu vrlo važno poznavati medijsku pismenost i kulturu, ekološku osviještenost, energetsku učinkovitost, biološku održivost ili recimo građanski odgoj. I upravo na ovoj posljednjoj stepenici tj. građanskom odgoju lome se koplja jer pojedinci ideološki pristupaju ovoj temi i zasjenjuju sve ostale. Pri tome su osobito zagovornici transseksualnih, protuprirodnih ili antivjerskih prava vrlo bučni i agresivni u nametanju svojih stavova. Gdje su ona vremena kada su svoje sklonosti njegovali u tišini, u svojem uskom krugu, nenametljivo i diskretno?
No, kako se svijet mijenja i jedino su promjene trajne, tako će i taj hir splasnuti, a ogromna većina razumnih i realnih građana shvatit će istinske i trajne vrijednosti u društvu. Tada će i mnogobrojne inicijative, udruge, platforme i kako se sve već ne zovu ostati na brisanom prostoru i ostati sami sebi svrha u trošenju tuđeg novca i provođenju pojedinačnih interesa.
U cijelom tom kontekstu reformi potrebno je spomenuti ništa manje važno domoljublje, nacionalne osjećaje i identitet koji trebamo kontinuirano graditi među mladim ljudima. Osobito nakon što smo ukinuli vojni rok, obezvrijedili Domovinski rat, pogubili se u obilježavanju državnih blagdana i zanemarili važnost isticanja nacionalne zastave.
Iako u praksi mnogi naši političari znaju koliko je važno poštivati sebe i svoj identitet kako bi nas i drugi poštivali i cijenili, o tome se vrlo slabo vodi briga u javnosti, a samim time i u obrazovnom sustavu.
I na kraju, još jednom o odgojnoj, posve zanemarenoj, komponenti rada s mladima koja je sve više značajna obzirom da zbog svakodnevnih obveza (opravdano ili ne!) roditeljska uloga postaje u tom segmentu sve manja.
U tom smislu nedavno sam se zaprepastio u kakvom su stanju učionice u Klasičnoj gimnaziji u središtu grada Zagreba. Srednjoškolcima koji 4 godine borave u izrazito prašnjavim, oronulim, paučinastim učionicama ovo zasigurno ne može biti pozitivna odgojna komponenta. Uvjeren sam kako bi se moglo dosta učiniti po tom pitanju, a ne očekivati pomoć od gradskog ureda, ministarstva ili Vlade što je često najlakša izlika za nerad i neorganiziranost.
Nadalje, na ulazu u školu šepuri se spomen ploča i vijenac na poginule učenike, ali ne u Domovinskom već u Drugom svjetskom ratu. Takav primjer sigurno nije jedini niti usamljen, što samo govori kako svi skupa trebamo pogledati svoju sredinu i početi od sebe, a ne uvijek tražiti krivce u drugima.
Time želim naglasiti kako se mnoge stvari vezane uz reformu školstva i odgojno obrazovnog sustava mogu promijeniti u učionicama i školama ne čekajući naputke nadležnih ureda i ministarstava.
No jesmo li spremni na to?