Vinko Pavić
Djetinjstvo se igralo iza prozirnih zastora
U kojima je ostalo neprobuđeno jutro
I varalo sve refrene
Kojima smo čekali kasne vlakove.
Čitav život bio je položen na dlanu
Što ga je rana jesen njihala
Između izmišljenih priča
I zakašnjelog blagdanskog sunca.
Umro sam,
O kako sam umro od stida
Pred golom istinom
Koju smo čitav život čekali snivajući tuđe snove
I koju smo zvali sreća.