Vinko Pavić
Nekad su zime bile ladne,
Do pola vrata bilo sniga,
Kućice male, razbacane,
Pune topline, ali i briga.
.
Duge se noći gledale skratit
Pismon il pričon kraj komina,
Žulja se komadić suvoga mesa
Popije koja bukara vina.
Što noć se duži, priče sve življe;
Di je ko srijo kakvu vilu,
Il višću isprid kućni vrata,
Il kakvu drugu mračnu silu.
Čije se žensko počelo curit,
Kojoj su momci došli na silo,
Kako se nekad rađalo, ženilo,
Kako je u stara vrimena bilo.
Dica slušala didove priče,
Učili svoju seosku bajku,
A vani bura i kamen nosi;
– Jopet će zeko tražiti majku.
“Ričički memento” (2022.)