ZLODUH

Vinko Pavić
Osvojio je planine, nepremostive sive gudure,
Nebo išarao grmljavinom metalnih galaksija,
Sjeme razdora i zla sijao u plodne duboke brazde,
Strah obojio krvavim mjesečevim zrakama
I ohrabren našom šutnjom
Upuzao u uspavane pore mekana i sirova tla.
Jutra, bjelja od majčina mlijeka
U svojim zrcalnim odrazima obojio
Crvenim pijanstvom tetošeći arhitekte
Povijesnih konstrukcija u našoj stojnoj kući
U kojoj starci predugo boluju od lažne topline,
A djeca, između dva svijeta,
Neobazrivo lome grančice svijena gnijezda
I temelje stojne kuće, građene stoljećima s ljubavlju
U tamu Kalvarije ko poklad otaca krvlju razmeđuju.