piše: Marija Juračić
Dobro pazite o čemu pred djecom pričate. Eto, nešto prije nedjeljnog obiteljskog objeda, moj je zet spomenuo kako je moj unuk u zadnjem mjesecu nastave pokvario svoje ocjene i završio razred samo s vrlo dobrim uspjehom.
„Dobar je to uspjeh, zete“, tješim ga, “ čak vrlo dobar. U moje vrijeme i trojka je bila dobra. Zvali smo je carskom ocjenom…. A sve ovo što naša djeca danas moraju natrpati u svoje glavice, rađeno je po principu- od viška glava ne boli.“
„Punice, ne potičite nerad. Da ste ga bolje držali na uzici, ne bi do toga došlo! Gdje će se sada moći upisati?“ docira moj zet.
Moja kći odmah uskače, narogušena zbog činjenice da je zet neuspješan dio odgoja odmah prebacio ženskoj strani obitelji: “Ti pojma nemaš što sve moraju znati djeca u 5. razredu osnovne škole… Evo, kladim se da mi nećeš odgovoriti ni na jedno od pet pitanja koja bi moj sin trebao znati. I to bez matematike.“
I tu moja kći postavi zetu 5 pitanja iz gradiva 5. razreda pa slobodno i vi testirajte svoje znanje. Pod uvjetom da niste roditelj učenika 5. razreda koji štreba zajedno sa svojim djetetom.
–Kakav korijen imaju golosjemenjače i dvosupnice nasuprot papratnjača?
-Ako je u Londonu 12 sati, koliko je sati u Ćućurju?
-Kolika je bila dnevnica grčkog radnika izražena u kilogramima žita?
-Nabroji sve uloge genitiva u hrvatskom jeziku?
-Što je kinematički par mehanizma?
U žaru diskusije, u kojoj je zet pokušao izvrdati odgovore, nismo ni primijetili da malac nije sjeo za stol i da sam ja odmakla od naslovne teme ove priče. Iznenadio nas je, pojavivši se s listom papira u rukama. Kaže, tužit će državu i tražiti odštetu. Milijunsku. Rodio se pametan, a oni ga zatupljuju. On po Ustavu ima pravo na kvalitetno i svrhovito obrazovanje. Godinama mu obećavaju tu nekakvu kurikularnu reformu i ne daju mu nikakvih poticaja za razvoj, a te poticaje su dobili čak i neki koji nemaju ni zemlje ni poduzeća. Pa zar je on, zato što je dijete, zadnja rupa na svirali?“
Pokušavamo ga odvratiti od nauma, jer se bojimo da bi tužbu mogao proširiti i na nas, obitelj, ali malac ne odustaje. Na kraju zet nalazi spasonosno rješenje: „ Ma, što te briga. Nije važna ocjena. Ionako si rekao da ćeš postati you tuber.“
U školama u inozemstvu djeca se više igraju, ali se ranije počinju usmjeravati i specijalizirati.
I zaboravlja se najvažnije. Igra. Potrebna je i odraslima, a kako tek djeci. Krademo im igru, bezbrižan dio života.
Da nije žalosno bilo bi smješno.Osnovno je da djeca startaju u toku vremena!I u tom smislu trebala bi biti i poticajna sredstva.Malec ima pravo da ne popušta.
Osnovno je da gradivo bude primjereno uzrastu djeteta, da ga ono može razumjeti, da ne bude pretrpano suhoparnim činjenicama, da dijete može njime u razumnom vremenu ovladati, da razvija njegove spoznaje i sposobnosti i da je svrhovito, kompatibilno sa životnim potrebama i izazovima. I ideološki neutralno.
Kada god govore o rasterećenju učenika, dogodi se suprotno.
Prije par godina sam u Vecernjaku nasao pitanja iz hrvatskog jezika koja bi trebali znati kandidati na drzavnoj maturi. Bilo je oko 150 test-pitanja. Ja sam uistinu imao problema da razaumijem mnoga, odgovor tacan sam dao na tek desetak njih. Supruga na samo pokoje vise. A vjerujte mi nemam nikakvog problema da razumijem slozena stiva, filozofska, naucna. Niti da komuniciram s ljudima kada sam u Hrvatskoj. By the way, skolovao sam se u Jugoslaviji, citali smo Krlezu, Andrica, Djalskog. I danas rado citam knjizevnost nastalu na tim prostorima, pomalo i sam pisem. Zasigurno ne bih dobio prolaznu ocjenu na maturi.