piše: Joso Špionjak
Tiho je.
Ulična svjetla gore.
Davno je gasnuo dan.
Kapljice prošlosti mirno žubore,
kroz riznicu slika utkanih u san.
„Majka, majka“, derao se Mato iz petnih žila, očajnički držeći Stanka objema rukama.
Njegovo zapomaganje je odjekivalo preko obližnje bare.
„Evo me!“, zaorio se neobično duboki ženski glas.
Tome je prethodila svađa i tuča jer su bila povrijeđena sveta pravila dječije igre.
Mato je u tom okršaju izvukao deblji kraj.
Međutim, poraženi je pod svaku cijenu želio drugačiji ishod toga sukoba.
Iz pravca prvih kuća u našem kraju, sva zadihana, dotrčala je Matina mama.
U jednoj ruci je držala maramu koja joj je skliznula s glave, a u drugoj dugačku vrbovu šibu koju je usput otkinula.
Stigavši na bojišnicu, zgrabila je Stanka i nasumce ga počela šibati.
Plještali su udarci po dječaku koji se šćućuren bespomoćno branio držeći ruke iznad glave.
Nakon što je kaznila, po njenom sudu pravog krivca, sjela je na livadu do svoga sina.
Ovaj je prkosno bacio pobjednički pogled u Stankovom pravcu.
Kažnjeni je ustao i uputio se mirno prema njima.
„Strina Lujo, samo nešto da ti kažem“, obratio se ženi koja se odmorala od napornog trčanja i velikog uzbuđenja.
Stojeći pored nje Stanko je sada bio viši za glavu.
U momentu kada se ova okrenula ništa ne sluteći, dječak ju je zviznuo iz sve snage šakom u lice i pobjegao.
U nevolji dijete najčešće doziva majku.
Ali koga da pozove odrasli čovjek kada u nevolju padne?
Moj otac i otac moje žene, ta dva meni veoma draga čovjeka, ušla su u zadnju fazu svojih života na dosta sličan način.
„Sad si se revanširala što sam ja onomad spasio tvoga oca“, rekoh mojoj ženi da bih razbio tešku atmosferu dok smo bili na putu prema bolnici.
Tamo je na intenzivnom odjeljenju ležao moj otac.
Čovjek je pao u kupatilu i nije mogao više govoriti niti ustati.
Bez brze intervencije moje žene koja je odmah nazvala hitnu pomoć bio bi tu kraj njegovog života.
A ovako je bilo sa njenim ocem nekoliko godina prije ovog slučaja.
U ranim prijepodnevnim satima, dok smo još živjeli u domovini, dobijemo vijest da je starac na umoru i da hitno dođemo.
Našli su ga ujutru kako leži u dvorištu.
Unijeli su ga u kuću, položili u krevet i očekivali svaki momenat da nesretnik ispusti svoju dušu.
Vožnja krivudavom cestom od Grebnica do Domaljevca nije trajala više od desetak minuta.
Ali zbog cijelog uzrujanja i ženinog plača, učinilo se to daleko duljim putovanjem.
Bio je pravi šok vidjeti kako čovjek bespomoćno leži u krevetu, a prije dva dana bijaše još živahan i pun planova za život.
Bez ikakvog oklijevanja smo ga utovarili u auto i odvezli do bolnice u obližnji gradić Orašje.
Vidjevši o čemu se radi, savjetovali su nam da produžimo u dva puta udaljenije Brčko.
Tako smo i učinili.
Tamo su ga prvo položili na neki stol.
Doktor je kuckao čekicem po koljenima.
Nikakvih reakcija nije bilo.
Mjerio mu je puls na ruci i nakon što ju je pustio, ona je mlitavo pala niz tijelo.
„Poduzet ćemo što je u našoj moći“, rekao je doktor na rastanku tješeći nas.
Često puta sam slušao kako ljudi pohvalno govore o našim doktorima.
„Kad bi oni imali sve one klete instrumente i aparate na raspolaganju kao što to doktori u bogatim zemljama imaju, nigdje boljih stručnjaka ne bi bilo.“
Ispostavilo se da smo ga u zadnji tren dovezli na pravo mjesto.
Moj starac se uspio donekle oporaviti i poživio je još lijepi broj godina poslije toga.
Međutim, ovoga puta smo bili u stranoj zemlji.
Moj je otac jednom nogom već bio u grobu.
Ležao je nepomično zatvorenih očiju, prekriven mnogobrojnim kablovima, elektrodama i infuzijama dok su medicinski aparati brujali, pištali i lampice na njima neprestano blinkale.
U kasnim poslijepodnevnim satima, pacijent je došao k sebi i počeo nešto šaputati na jeziku koje bolničko osoblje nije razumjelo.
Nakon moždanog udara ljudi ponavljaju nešto što im je ostalo u memoriji.
Neki bi vikali, zapomagali, trgali se, a ovaj je barem bio miran i podnošljiv, sa svojim tihim mrmljanjem.
No, to nije bilo obično mrmljanje.
Čovjek se molio Bogu.
Nakon pretraga i analiza utvrđeno je da pacijent ne može gutati.
Doktori su mu ugradili sondu direktno u želudac i tako ga pomoću astronomske hrane održali na životu.
Onda nam je otac jednoga dana saopćio kako je sanjao nekog svetog čovjeka koji mu je rekao da će od sutra početi normalno jesti.
To se obistinilo.
Iako je tijelesno vidno slabio iz dana u dan, u duhu je ostao vedar.
Jednom prilikom nas je započeo obasipati pitanjima o rođaku s kojim je odrastao.
Dugi niz godina se nisu vidjeli.
Uskoro smo saznali da je to bilo baš u vrijeme smrti te osobe, koja je živjela tisuću kilometara dalje od nas.
Slično se desilo i kad je umrla njegova sestra koju je mnogo volio.
Mada smo mi, uvidjevši u kakvom se stanju i sam nalazi, pokušali prešutjeti tu tužnu vijest, otac je tih dana uporno govorio baš o svojoj sestri.
Slušajući njegove riječi u vrijeme tih događanja, uvjerili smo se kako je postojala neka nevidljiva povezanost s rodnim krajem i tamošnjim ljudima s kojima je odrastao.
Prolaze dani, mjeseci i godine.
I uvijek kad kapljice prošlosti zažubore, u njima zablista naših očeva životni krug.