tekst: Marija Iličić
Na staroj i trošnoj klupi ispred stare i još trošnije kuće sjedile su, odmarale se i razgovarale jednog predvečerja tri starice susjede.
Malo dalje, na ulici ispred njih, igrala su se djeca. Sve vriska i cika! Djeca kao djeca! Prava su radost kad ih čovjek ima.
Iz grupe dječice izdvojio se jedan dječačić i potrčao do bake Kate, jedne od tri starice koje su sjedile i pričale. Dječak, po imenu Lovro, pružio joj je pismo uz riječi:
„Bako, danas je dolazio poštar dok ste vi bili u polju i ostavio kod moje mame pismo za vas.“
„Pismo! Kakvo pismo?“ zapitala se baka Kata. „Ta, režije sam platila kad sam dobila novac od nadnice!“
„Ma, nije opomena, bako“, kaže joj Lovro, „ piše vam netko iz Australije.“
Baki je zadrhtala ruka i zasuzilo oko. Srce joj se steglo i došlo u grlo. Brzo je ustala i odjurila kući pročitati pismo. Bilo je to sinovljevo pismo koji je otišao u svijet i javio se samo nekoliko puta u ovih četrdeset godina. U zadnjih dvadeset godina niti je pisao, niti je išta o njemu znala. Baka je molila Boga da bar još jednom čuje nešto o svome sinu. Drhtavom rukom otvorila je kovertu i počela čitati.
„Draga majko!“ … Nu, draga majko, a ne zna ni jesam li živa. „Ovih sam dana imao šezdeseti rođendan.“ Kao da majka ne zna kad ga je rodila. Toga dana ona je zapalila svijeću i dugo u noć molila za sina.
„Kao što znaš,“ nastavio je dalje, „imao sam tvornicu. Kad me žena napustila, dao sam tvornicu sinovima. Jedan od njih se nije ženio, a onaj drugi koji se zove k’o pokojni mi otac Jure, otišao je u neku sektu i tamo se počeo drogirati. Rasuo je sve što smo imali. Tako sam ti postao sirotinja veća nego što sam bio dok sam bio kod kuće. Jure, a i brat mu Mata liječe se i odvikavaju od zla, a moja mezimica, moja Jela, neće ni čuti za mene. Ima muža i dvoje djece i kaže da joj ne trebam jer joj ništa nisam dao. Sjedim ti ja tako sam jer svi su me napustili. Sjetim se da bi mi ti, majko, mogla pomoći.
Ako imaš nešto novaca, samo da mi kartu kupiš, da mogu doći kući i sjesti pod našu staru dunju ove jeseni. Znam da nisam zaslužio, ali molim te, pomozi mi, ako možeš i hoćeš! Tvoj sin Iva.
Baka Kata nakvasila je pismo suzama dok ga je čitala i prošaptala onako sebi u bradu:
„Hoće mama, sine, hoće! U nadnicu idem i od toga živim. Ne treba meni puno, a mirovinu nikad nisam dizala. Mislila sam uvijek, možda tebi nekada zatreba.“