piše: Marija Juračić
Već dvije noći ne spavam. Pogađate, opet je u pitanju moje zet. Mislim da me se naumio riješiti. Koknuti me. Evo, prosudite sami.
Zapeo je da pođem s njim i mojom kćeri u Pariz. Priča o Moulin Rougeu, Eiffelovom tornju, Champs-Élysées …
Odmah vam je jasno da tu nešto ne štima. Tko još dobrovoljno vuče punicu sa sobom? I to u Pariz!
Ili se brak moje kćeri opasno klima, ili je vrag odnio svaku šalu i upućuje me na oprez.
Što mu treba Pariz, tim više što je jednom u ona dosadna vremena tamo bio?
Našla sam mu na radnom stolu novinski članak o tipu koji je otprije poznat policiji i koji je koknuo policajca, a prethodno, nekoliko godina ranije, koknuo je dva policajca i jednu osobu.
Ne mislim da policajci nisu osobe, nego mislim da bi ih majka država trebala dvostruko štititi svojim zakonima. Dobio je petnaest godina zatvora, pet po osobi.
E, sada, ja kontam da je moj zet izračunao da se isplati ukloniti punicu za pet godina sjedenja. A možda dobije i manje, jer i Francuzi znaju što su punice. Već samo njihovo ime priziva kod suđenja olakotne okolnosti.
Kako je moj zet pacifist, vjerojatno misli da mira neće biti ako ne maknemo sve punice i bicikliste. ..
E, tu sam vas čekala. Zapitali ste se – zašto bicikliste? Niste pitali- zašto punice?
To je bar svima jasno.
Ha,ha! I to općenarodno veselje!
Štef kopa u vinogradu kad eto ti komšije Jure.
“Štef brzo doma, Punica ti vmrla”.
Štef kopa kao da ga ne doživljava.
“Štef, kaj me nisi ćul?”
“Jesam Jura, al prvo posel a onda veselje”.