tekst: Marija Iličić
Stanica je puna prolaznika koji nekamo žure i nitko ne čita moje tugom ispisane misli.
Moj pogled uperen je u vrijeme koje leti, u novo sutra, u daljinu u kojoj vidim tebe, vidim nas koji to više nismo. Sad smo samo Miroslav i Sanja, a još do jučer smo to bili Mi.
Dobila sam godišnji odmor kao zbog smanjenja obima posla. Nenadano sam odlučila istog maha otputovati negdje gdje ne moram nikome objašnjavati zašto smo se razišli nakon toliko godina.
Kad kažem toliko, a samo ih je pet, nekima se to čini malo, ali meni je cijela vječnost. Prava vječnost, puna sklada, iskrenosti i ljubavi.
Kako god okrenula svoj život, uvijek na prekretnicama, najbolje ga sagledam na stanici gdje vrijeme nezaustavljivo teče.
Nismo se poznavali dugo. Radio si s mojim ocem koji je cijelo vrijeme hvalio mladog stručnjaka i koji je uvijek bio pun pozitivnih riječi o tebi.
„Te, Miroslav je ovo dobro napravio, te, ono je dobro, te, čeka ga lijepa budućnost u firmi…“
Nisam tada znala da je to onaj isti Miroslav koji već duže vrijeme stanuje u mome srcu.
Pamtim kao da je bilo jučer kad te je moj otac doveo k nama na ručak. Već kod upoznavanja shvatili smo, da bi to što već jesmo, moglo biti i nešto puno više od toga. Dalje je sve teklo vrlo brzo. Silno smo se voljeli, zaručili se i vjenčali. Za tren oka postao si moj muž.
Da ironija bude veća, za lokaciju fotografiranja poslije onog sudbonosnog’ da’ odabrali smo željeznički kolodvor i stari vlak- muzejski primjerak. Dakle, stanica!
Firma u kojoj si radio, odlučila je usavršiti svoje programe, a s tim i mlade stručnjake. Tako je moj voljeni muž morao otići u inozemstvo na doškolovavanje da bi mogao što bolje napredovati u svom poslu. Ja sam ostala u našem malom gradiću okruženom žitnim poljima i plodnim vinogradima, radeći posao frizerke u jednom modernom salonu, koji je vodio vrlo strog, ali i korektan čovjek.
Jednoga dana, dolazeći s posla, čula sam oca i majku da o nečemu razgovaraju. Malo sam zastala i shvatila da otac govori o tome kako na poslu pričaju da je moj Miroslav bolestan. Nisu znali da ja slušam njihov razgovor. Ili možda jesu?
Ja sam se s mužom čula svaki dan i ništa mi nije rekao. Jako sam se zabrinula, odmah zatražila slobodne dane i bez najave odlučila otputovati do muža da ga obradujem i njegujem. Bila sam presretna što ću opet biti uz čovjeka kojeg toliko volim jer svaki dan bez njega činio mi se kao godina. Doputovala sam u tuđu zemlju u veliki grad, uzela taksi, dala adresu i pjevušeći krenula u susret ljubavi. Na ulaznim vratima sam malo zastala da se saberem. Naime, bila sam silno uzbuđena, a onda sam odlučno pozvonila.
Nedugo zatim vrata mi je otvorila mlada žena koju godinu mlađa od mene i upitala me na lošem hrvatskom jeziku koga trebam. Ja joj rekoh da trebam Miroslava, a ona će meni: „Moj muž u kupatilo. Sad će!“
Skamenila sam se od njenih riječi. Na trenutak nisam znala što bih rekla i kako je njen muž zapravo moj muž. Pomislila sam da to je neka šala, ali nije bila. Miroslav, izlazeći iz kupatila, upita neznanku; „Helga, ljubavi! Tko me to treba?“
Kad je ugledao mene, osjećaj krivnje kojeg sam pročitala u njegovim očima, sve mi je rekao. Okrenula sam se i otišla. Nije pošao za mnom. Nije niti morao jer se ne bi ništa promijenilo.
Kad sam se vratila, nitko nije bio zadovoljan mojim uplakanim licem, mojim radom i mojim neraspoloženjem.
Tako je počeo moj godišnji odmor na stanici koja, nadam se, ovoga puta ima dobar pravac za moje nove planove i svjetliju budućnost.
Mlada sam, život je ispred mene, a vrijeme liječi sve rane.
Tako bar kažu.