piše: Slavica Jurčić
Putujem u svatove.
Slunj divan grad, dobrih ljudi.
Već na početku puta svira pjesma Judy Garland, “Tamo iza duge”.
Danas jedna ptica treba poletjeti iz roditeljskog gnijezda.
Svaka ptica svome jatu leti, ali mlada ptica leti za ljubavi, za srećom, leti ona iz toplog i mekog krila majke u zagrljaj svojeg zaručnika.
Kada sam ju upoznala, Sanja je bila divno dijete, nevino, lijepo, dobro, a njen lik je bio poput lutke, one lijepe porculanskog lica.
Voljeli smo tu djevojčicu, gledali ju kako odrasta. Znamo da je u nju uloženo puno truda i pažnje. Svi koji njene roditelje poznaju, znaju da se to isplatilo.
Roditelji naše Sanje, Milka i Jura, za vrijeme rata su bili progonjeni, istjerani iz svojeg doma, kuća im je bila spaljena, obnovu nisu dobili.
Sami su podigli novu i lijepu kuću, savili novo gnijezdo, othranili svoju djecu, sada njihova djeca grade, savijaju gnijezda.
Znam i sama kako je to, bure i oluje, imanje i neimanje, sve to kuša mlade ljude, ali ta jedna nit, taj jedan končić drži dvoje ljudi, od dvoje postaje, i troje i četvero, i poput stabla raste, u visinu.
Na svakoj grani obiteljskog stabla je gnijezdo, u svakom pijuču pilići, mali nježni, gladni i potrebiti.
Dok sam gledala svadbu, bila sam vesela, vidjela sam drage osobe, svi su iz svojih gnijezda sišli kod Jure i Milke, svi su slavili svadbu naše Sanje i Igora.
Veseli me što su oni pustili korijenje, stablo je veće i ljepše, korijenje je dublje i stabilnije.
Puno je male djece, pilići su brojni, tu je bogatstvo.
Jučer sam u glavi cijelo vrijeme vrtjela pjesmu, cijelo vrijeme mi je na vrh jezika, da to je poruka, to im treba reći.
“Vas dvoje danas postajete jedno, postajete jedna ptica koja je upravo poletjela, ona će saviti gnijezdo, ta ptica će svima nama biti budućnost, ta ptica leti tamo iza duge!”