DA SE NE ZABORAVI

tekst: Tonka Kahlik
Noćas nam je snijeg zabijelio grad. Obukao stabla u bijele ogrtače i krovove pokrio snježnom bjelinom.

Pogled na bjelinu, tu nevinu bjelinu vrta iza kuće prenese me mislima u Slavoniju moju ravnu. U kuću djeda moga, bakice moje.

Posvuda bjelina i ledeno cvijeće na prozorima, samo kuhinja isijava toplinom iz zidane peći. Nekako je sveta tišina polegla na dvorišta i bašče naše slavonske.

Živina žvrgolji u svojim nastambama. Krmača Bijelka hrani svoje praščiće pa se povremeno javlja roktavo kao da opominje te mangupe njene što bi van htjeli, ali snijeg je visok i hladno je pa je bolje da se uz mamu drže.

Dvorište je naše stazama išarano kao putokazom do drvljenika, do štale i štaglja, do kokošinjca gdje je uvijek burno. Kokice bi protegnule svoja krila, ali malen im prostor pa se svade i kljucaju u žaru svađanja. I sve tako dok pijetao ne kukurikne svoje. U staji rzaju konji i čekaju jurnuti kroz snijeg.

U kući sve se sprema za putovanje, zimsko putovanje sanjkama. Onim velikim sanjkama koje konji vuku. U goste treba krenuti sada zimi kada seljak ima slobodne dane jer proljeće će brzo, a onda od posla nitko ni ne pomisli na odmor. Pripremaju se deke i perine, vunena odjeća i zimske čizme ulaštene. Grije se u rolu crijep kojeg će se u ručnik omotati da ruke ili noge grije djeci koja će biti dobro obučena i umotana u perje i vunu.

A onda kada je sve spremno izvuku se sanjke iz štaglja i upregnu konji kojima iz nosnica para izlazi u ledeni dan. U kola se stavlja sijeno koje će konji imati za hranu dok se ostali goste kod prijatelja. Sijeno se prekrije dekama koje djed je moj čebad zvao jer uglavnom se s njima konje pokrivalo kada su čekali povratak, a sve samo zato da znojni od jurenja kroz snijeg ne ozebu, ne razbole se, jer seljaku je konj bio najveće blago u tim vremenima. Na deke idu tepisi koje je bakica u dugim zimskim danima tkala na stanu  za pokriti podove u sobama. A onda plahte, one grube od konoplje pa perine i vuneni pokrivači. Nas djecu bi tako ušuškali u to perje da nas se gotovo nije moglo ni vidjeti.

Naravno da su u sanjke bile stavljene i košare sa sirom, vrhnjem, orasima, dimljenim kobasicama, švarglom, čvarcima, a posebno domaći kruh iz krušne peći. Bakicin je kruh uvijek bio najbolji još taj miris mogu zamisliti.

I, kada su svi bili u sanjkama, kada je kuća bila zaključana, kapija otvorena, bič fijuknuo zrakom konji su krenuli uz frktanje. Snijeg je prštao ispod njihovih kopita, a sanjke su klizile lakoćom po tvrdom snijegu.

Bila su to sjajna vremena u kojima se odrastalo u veselju u svako godišnje doba, ali nama djeci zima je ipak bila posebna.

Sve to posebno čuvam u sjećanju i pišem, pišem da se ne zaboravi.