Iz naše arhive/ objavljeno 20.08.2017.
Sven Adam Ewin
tek sada
kad si me napustila zauvijek
vidim razmjere katastrofe koju si ostavila za sobom:
sve oko mene si ti.
pitam se kako nisam primijetio
da svakoj stvari na ovom svijetu
vještim skulptorskim pokretima
utiskuješ geografiju svoga lica
reljef svoga poprsja
tektoniku usana
toplinu vrata
riječ
šapat
dah. kako da nisam sve to vrijeme.
no sad je kasno: sva si već izlivena u bronci
a ni cvijet ni san ni stopa ni jesen ni nož
sva si već skrutnuta u granit
i sve stvari koje si jednom takla
imenom tvojim se zovu
po linneu
i to se na da izdržati.
a mogao sam noću dok si spavala mogao sam
dok ti se poprsje ravnomjerno dizalo i spuštalo
dok su sve stvari svijeta poprimale oblik tvoga lica
ali još uvijek imale mekoću svježe gline s tragovima tvojih prstiju od sinoć
mogao sam ih jednostavno izgaziti nogama nitko ne bi vidio
a ti bi ujutro rekla: jesi li noćas opet mjesečario dušo?
ne nisam
ja bih odgovorio
bili su to psi lutalice
ili vještice ili odbjegli konji
ili čopori dlakavih noćnih ljudi koji te mrze
i koje ću ja jednog dana ubiti.
ti bi se nasmijala i opet nastavila modelirati sve oko sebe
prema svome obličju
obličju mojega pakla.
samo noć
crna noć
bila je pošteđena tvoga poremećaja. moga poremećaja.
u tu noć
sada se sklanjam.