PEKMEZAR

piše: Stjepan Poljaković
Svako mjesto ima  nešto ili nekoga: građevinu, poznatog stanovnika iz prošlosti ili običaj po kojem se razlikuje od susjednih.

Svi mi imamo nekoga koji nam je uzor, u kojega možemo uprijeti prstom i reći: „Ovo je pravi…“ u mome primjeru Pekmezar, čovjek koji me je učio povijesti Podvinja i živi na jednom od glavnih podvinjskih šorova, Kerdeni.

Za sve radne kolege i prijatelje bio je i ostao Bajo.

Nekada su me Bajini prijatelji znali pitati gdje ja živim, a moj odgovor je bio: „U Bajinoj bašči“, što nije daleko od istine jer je moje naselje nastalo tako što su  vlasti nacionalizirale Bajinu djedovinu i pretvorili ju u manje parcele za buduće Pekmezare.

Bajo, poratno je dijete, čijeg su oca zatvorili jer  je navodno nešto kazao… Nije pomoglo ni to što je u ratu svojoj rođenoj braći u partizanima i ostalima bio veza između šume i sela. Ideš u haps, i ako si sretan, puste te nakon dvije godine s manje ili više ozljeda na duši i tijelu.

Nas dvojica  smo godinama imali običaj nedjeljno jutro provesti u šetnji selom i brdima iznad sela. Ne jednom smo znali sresti ljude kraj kapija ili na klupčicama. Na njihovu konstataciju kako je šetnja zdrava, Bajo im je kontrirao: „Ako je zdravo, ‘ajte i vi s nama!“

Njegov humor je specifičan, nikada zlonamjeran, uvredljiv, ali prepun anegdota.

Kao vozača kombija ljudi su ga puno puta znali moliti da im nešto preveze. Na kraju je dolazilo pitanje: „Majstore, što smo dužni?“  Bajo je uvijek svima odgovarao isto: „Da si ti mislio platiti, ne bi ti zvao mene nego privatnika.“  Bio je to Bajin način da se našali i da ljudima dade do znanja kako nije sve u novcu.

Bajo je imao dva velika ‘tanderbala’ u godini. Jedno je Antunovo, seoski kirvaj, a drugi svinjokolja.

U najboljim vremenima kirvaj bi u njegov ajnfort,  natkriveno predvorje, privukao i do 80 duša, a na svinjokolju je dolazilo i do 20 u dva-tri dana.

Spominjem broj ljudi jer svi koji znamo kako Šokci surađuju, znamo da se pazi da se na pomoć odgovara pomoću i da se na čast vraća čašću. Bajo i njegovi ukućani uvijek su mogli računati i na goste i na pomoć. Ne jednom govorio nam je kako imati prijatelja znači biti spreman s njime jesti i med i pelin, ovisno o situaciji.

Najdulje i najdublje razgovore vodili smo uz krušnu peć. Dva puta godišnje, o Antunovu i Božiću, Bajini su prijatelji donosili svoje pečenke na pečenje u njegovu krušnu peć. Ovisno o godini, to se znalo pretvoriti u višednevnu manifestaciju. Bajo se godinama otimao i nije htio ugraditi elektromotore,  Bojao se, ako to napravi da mu prijatelji više neće dolaziti na druženja i pjesmu. U tim danima smo mi mlađi slušali o povijesti, a što je možda i bitnije o naravi Pekmezara.

Najstariji rodovi Podvinjaca vuku korijenje iz Like pa tako i Bajin rod. S vremenom su srasli sa slavonskom ravnicom i postali Šokci starosjedioci. Kod Baje smo svi voljeli njegovu dobru narav. Na mahove glasan, teatralan, ponosan i odlučan, ali nikada drzak niti sklon inatu. Svojim iskrenim i otvorenim pristupom stekao je širok krug poštovalaca.

Nemojte da vas zbunjuje to što u pisanju miješam vremena. Bajo je, Bogu hvala živ, ali su se promijenile generacije i okolnosti, dobar dio društva kraj peći i pušnice pripada prošlosti i sjećanjima. Zato sam i poželio napisati ovo, dok nam je Bajo u prezentu.

Prije je u Slavoniji svaki šor imao jedan prostor kojeg su zvali pecara. Jedna od pecara bila je u Bajinom dvorištu. U tom se prostoru u jesen pekla rakija. Bajo nam je prepričavao anegdote iz vremena kada je dvorište bilo puno buradi i kada su iz dana u dan domaćini dolazili redom peći svoju rakiju.

Ne jednom se događalo da se ogladni uz divan, onda bi se najhrabriji i najbrži osvrnuo i pregledao tko je do muških domaćina  tu. Nakon nekoga vremena vraćao se s piletom ispod pazuha. Oštećeni se nikada nisu bunili jer su i sami mastili brke.

Od Baje sam naučio puno o diplomaciji. I danas kao i onomad govori s dozom opreza i ograde, pažljivo birajući riječi. Uvijek je vodio računa da može stati iza rečenoga  i mislio je na budućnost. Bajina riječ ima težinu i zbog iskrenosti i odmjerenosti.

Uvijek  mi je govorio kako nije od onih koji ližu oltare, ali isto tako ne jednom smo zajedno obilazili oboljele radne kolege i starce o kojima je malo tko vodio računa. Govorio je da to čini kako bi mu se to dobro vratilo u vremenima kada mu bude potrebno.

Bajina velika ljubav su pjesma i kolo. Ako ga smrt u rodbini nije sprječavala, Bajo bi i od cijepanja drva, spontanoga roštiljanja napravio, kako je on to znao reći, ‘tanderbal’. Svi koji su pomagali u bilo kojem poslu, znali su što ih na kraju čeka. Ne jednom se znao ustati na svojim i tuđim slavljima i prekinuti razgovore o politici i slično: „Ajde, ljudi, manite se politike, puna trpeza pred vama, lipi dan, harmonika, a vi navalili…“

Toliko o Baji! Ne htjedoh pisati biografiju nego vam kroz život, kako je Bajo govorio, „maloga šofera“, približiti život Šokca i Pekmezara iz Podvinja.