piše: Dragica Šimić
Nikako se nije mogao oteti uzbuđenju koje ga je sve više gušilo poput velike knedle u grlu. Srce je divlje tuklo u grudima kako se približavao adresi zapisanoj na malom zgužvanom papiriću kojeg je čvrsto stiskao u ruci. Toliko se bojao da ga ne izgubi da bi se prije moglo desiti da će se otopiti od obilnog znoja od kojeg mu je ruka bila mokra.
Brinuo se za oca. Njegovo nejavljanje zadnjih par mjeseci je postepeno i za vrijeme njegovog boravka na otoku izazivalo paniku u njegovoj glavi i to baš sada kad se majka razbolila. Razbolila se od brige, teškog rada, ko zna čega, samo je pala na postelju i unatoč trudu otočkog liječnika stanje se nije popravljalo.
– Pomogao bih joj ali ne znam kako. Ne znam kako biti roditelj mojoj braći i sestrama. Sada će biti sve lakše kada nađem oca. Možda je i on bolestan pa se nije mogao javiti niti poslati novce kako je dosada činio. Istina, u zadnje vrijeme sve rjeđe, sve oskudnije ali ipak je stizalo koliko- toliko i majka je raspoređivala kako je znala i umjela.
Sjećao se očevih rijetkih dolazaka kući. Bili su uvijek iznenadni i krati, nekako obavijeni tišinom. Ako bi i ostajao par dana većinu vremena bi provodio u konobi sa sumještanima. Vraćao bi se navečer kasno kada bi sve utihnulo. Misleći da spavaju prošao bi kamenim hodnikom. Kratka škripa rasušenih starih vrata na majčinoj sobi oglasila bi da je ušao i da će možda već sutradan rano ustati i ponovo otići i ne sačekavši da se probude. Koliko puta je poželio da očevi koraci zastanu ispred sobe u kojoj je spavao sa braćom i sestrama, da odškrine vrata i spusti se pored njihovih postelja, da ga barem dodirne ili zagrli, da mu pokaže da mu je stalo. Očeva hladnoća ili nezainteresiranost ostavljali su na njemu tragove koji su ga navodili da ujutro zagleda majčino lice preispitujući emocije na njemu, plašeći se da će na njemu prepoznati tugu. Nedostatak prisnosti s ocem nadoknađivala je bratska i sestrinska ljubav koju su djelili sa majkom.
Sad će mu reći da je odrastao i da je došao da mu pomogne. Raditi će s njim i pomagati obitelji. Pronaći će dobre doktore za majku, ovdje u Zagrebu. Ta misao ga je bodrila dok se penjao uz stepenice na drugi kat, treća vrata desno. Još jednom je otvorio dlan da sa zgužvanog papira pročita adresu i uvjeri se da je na dobrome putu. Na vratima je pisalo Kuzmanić Stanka.
– To je sigurno žena koja je iznajmila ocu stan.
Stisnuo je zvonce, jedanput dugo pa onda još jednom kratko nervozno iščekujući očevo lice na vratima.
Stanki je srce poskočilo kad se na vratima oglasilo zvono. Ana i Marko su šutke završavali zadaću ali su na zvuk zvona oboje podigli glavu. Marko se ustao u namjeri da otvori.
– Ja ću mama.
Pogledao je kratko kroz špijunku. Pred vratima je stajao mladić, nešto stariji od njega.
– Sigurno neki student, jedan od onih što prodaju nešto od vrata do vrata. Pomislio je i otvorio da kaže da ne trebaju ništa.
Mladić ga je pogledao zbunjeno i iznenađeno, gotovo zatečeno.
– Što želite? Upita Marko.
– Ja, ovaj… oprostite zar ne živi ovdje Ivan Mirković?
– Ivan Mirković? Ne, ne, pogriješili ste adresu.
– Ne, ne zatvarajte, molim vas. Tražim oca. Adresu mi je dao kućni prijatelj koji je radio s njim ovdje u Zagrebu.
Stanku je radoznalost dovela do vrata a glas mladića s kojim je njen sin Marko razgovarao činio joj se tako poznat. Pažljivo mu je osmotrila lice. Mladić je uzgledao iscrpljeno i umorno. Na trenutak se sažalila.
– Recite nam nešto više o vašem ocu. Imate li možda sliku. Tako ćemo lakše zaključiti da li ga poznajemo.
– Otac već sedamnaest godina radi u Zagrebu. Nismo mu nikada dolazili u posjetu. Uvijek je govorio da je stan premali i da ga dijeli sa kolegom sa posla.
U nevjerici je zagledao iza Stanke nebi li ugledao oca.
– Zadnjih mjeseci rijetko se javljao a zadnja dva mjeseca se uopće nismo čuli s njim. Majci je polako slabilo zdravlje a ja sam shvatio da smo u problemima. Završio sam srednju školu pa sam ga došao potražiti i sam se zaposliti.
Ispričao je mladić u jednom dahu uzbuđeno prebirući po lisnici. Izvadio je jednu već požutjelu obiteljsku fotografiju i pružio je Stanki.
Majka i sin su širom otvorenih očiju gledali u fotografiju. Stanku je prvo oblio hladan znoj i prije nego što će pasti Marko ju je primio oko struka i poveo je u unutrašnjost stana. Potom se vratio po mladića koji je još uvijek zbunjeno stajao na vratima.
– Uđi. Izgeda da ćemo morati dugo razgovarati.
Poslije prvotnog šoka Stanka se pribrala. Popila je čašu hladne vode i pozvala mladića za stol.
– Reci mi kako se zoveš?
– Pero Mirković, prijatelji me zovu Pepa.
– …
Žena je podigla pogled sa svojih prstiju koje je nestrpljivo lomila i pogledala ga ravno u oči.
– Tvoj otac je moj muž i otac je moje dvoje djece. Može li se dogoditi takva slučajnost da dvije osobe izgledaju istovjetno. Teško. Ali moj muž se ne zove tako. Pogledaj ove slike!
Dohvatila je jedan album sa police i raširila ga na stol ispred mladića.
– Prepoznaješ li na ovim slikama svoga oca?
Pero je gledao slike a bol mu je parala utrobu. U trenutku je poželio pobjeći iz ovog stana, od ovih ljudi. Činilo mu se da se soba okreće dok mu je hladni znoj oblijevao lice Da je bar njegova majka tu da ga podrži. Nikako se nije nadao ovakvom razvoju situacije. Kako da im kaže. Ovo će majku dodatno ubiti.
Dok je gledao ispred sebe prizore iz očevog nekog drugog života pred oči su mu izlazile slike nemara i ne posvećenosti obitelji. Osjećao je kako se polako raspada gledajući ispred sebe ženu, očevu suprugu i mladića i djevojčicu koji su mu bili brat i sestra.
Sjetio se očevog poznanika koji mu je dao adresu i njegovog pogleda koji je stalno lutao negdje visoko iznad Perine glave. Izbjegavao je odgovore na pitanja koje mu je mladić postavljao opravdavajući se žurbom. Sad mu je bilo jasno da je on već tada sve znao.
– Ali, gdje je on sada? Pero se s mukom pribrao.
– Prije dva mjeseca je otišao na put. Radio je kao trgovački putnik u jednoj talijanskoj tvrtci u Zagrebu. Nekoliko dana nakon odlaska javio je da se više neće vraćati kući i da ga ne tražimo. Bila sam iznenađena. Nikada nismo imali većih problema u braku. Istina, on je često izbivao zbog svog posla ali kad bi se vraćao naš život bi nastavljao normalnu obiteljsku kolotečinu.
– Prije dva mjeseca sam mu poslao pismo. Rekao sam da sam saznao adresu na kojoj stanuje i da dolazim. Dugo smo čekali odgovor koji nije stizao. Majčino stanje se pogoršavalo i ja sam krenuo na put.
– Pričaj mi o svojoj obitelji Pepa. Sada moramo prihvatiti da nas je tvoj otac godinama varao, i mene i tvoju majku a i svoju djecu. Nama se lažno predstavio, ne znam kako je to uspio ali to znači da moja djeca sada imaju lažno prezime.
Jednom rukom je grlila i tješila petnaestogodišnju djevojčicu koja mu se predstavila kao Ana i koja je tijekom razgovora stalno postavljala uznemirena pitanja majci koja na njih nije imala odgovore.
Marko je bio blijed. Zaštitnički je stavio ruku na majčino rame slušajući bez daha njihov razgovor.
– Moj otac se zove Ivan Mirković. Naša obitelj i naši korijeni su na otoku Pašmanu. Baka i djed su se oduvijek bavili zemljoradnjom, ponekad i ribarstvom. Imamo tri velika vinograda koje je najviše obrađivala majka a mi djeca smo joj pomagali koliko smo mogli. Dok smo bili sasvim mali, nas petoro djece, otac je odlučio potražiti posao u Italiji. Ispočetka je sve bio dobro. Majka je održavala imanje jer se na otoku nije mogla zaposliti. Bila je krojačica pa je dodatno zarađivala šivajući i vršeći usluge popravka robe. Brinula se i o održavanju velike kamene kuće u kojoj smo živjeli i koju je otac naslijedio od svojih roditelja. Dvije godine kasnije premješten je u Zagreb. Dolazio bi s vremana na vrijeme, uvijek ostajući kratko. Novce je slao sve do prije pola godine objašnjavajući to sve većim troškovima života u velikom gradu.
Tu je Pepa zastao pogledavši još jednom u Marka i Anu kao da se plaši da im svojom pričom ne nanese još boli. Shvatio je da su uskraćeni kao i on sam pa možda i više od njega.
– Tvoga oca sam upoznala prije 17 godina.
Govorila je drhtavim glasom praveći kratke pauze. Pepa je tada poželio da zagrli i utješi tu nepoznatu ženu.
– Predstavio se kao Kuzmanić Miljenko i da se u Zagreb preselio iz rodne Like. Nije imao živuće rodbine pa nas nikada nije ni vodio u mjesto odakle je rekao da potječe, pravdajući se da su imovinu rasprodali još njegovi roditelji za svoga života… Nije bio ni naročito društven pa smo imali malo prijatelja a ja sam to sve opravdavala njegovim čestim putovanjima i izbivanjima iz kuće. Vjenčali smo se poslije jednogodišnje veze i on se doselio u moj stan koji sam naslijedila od roditelja.
Stanka je onda malo zastala kao da je skupljala snagu da nastavi razgovor. Pogledala je Pepu zabrinutim pogledom prepunim razumijevanja.
– Nijedna laž se ne može pokrivati vječno. Na kraju uvijek istina ispliva na površinu. Dobro je što si tu. Samo te dragi Bog poslao k nama. U zadnje vrijeme živjeli smo u neznanju i brizi, pitajući se što smo to loše napravili ocu i mužu naše obitelji da nas ostavi na takav način. Svaki zvuk zvona na vratima izazivao je u nama nadu da se vraća, da mu je žao i da ćemo biti u mogućnosti ispraviti nesuglasice ako su postojale. Sada znamo na čemu smo . Istina je ta koja veže nas i tvoju obitelj mladiću, a laž ono što nas je u ovom trenutku zauvijek odijelilo od tvoga oca. Želim da ostaneš jedno vrijeme kod nas, da se upoznaš sa bratom i sestrom a onda ćemo krenuti na put. Poći ćemo svi zajedno u posjet tvojoj obitelji. Želim pomoći tvojoj majci. To je najmanje što mogu učiniti nakon svih ovih godina u kojima smo vam i ne znajući oduzeli oca i supruga.
Prvi susret dvije obitelji bio je iznimno osjećajan. Stanka je kroz Pepine priče već upoznala njegovu majku i stvorila o njoj sliku vjerne i brižne žene koja nije imala puno izbora u životu. Djeca su se brzo povezala zbog Pepinog boravka sa Markom i Anom o kojima je u čestim telefonskim razgovorima pričao sa majkom i tako ju pripremao na njihov dolazak.
Kratko nakon što su stigli i upoznali se Pero ih je poveo u razgledanje mjesta. Dvije žene su ostale same. Marija, Pepina majka je još uvijek ležala na postelji.
– Znala sam već dugo da se nešto događa. Žena to osjeti. Mislila sam reći će mi, ali on je uporno pobijao sve moje sumnje. Ljutio se kad bih ga upitala zašto mu ne smijemo doći u posjetu. Optuživao me da sam besposlena i ne razumijem njegovu žrtvu za obitelj. On je taj koji nas hrani, odijeva, bez kojeg ne znamo i ne možemo živjeti. Nisam imala kamo otići. Preostalo mi je samo da čekam. I po mjestu se šuškalo. Ljudi ovdje sve znaju i ništa se zapravo ne može sakriti. Kako je Pepa odrastao stalno je tražio dopuštenje da ode kod oca. Molila sam ga da ne ide, bojala sam se istine koju bi mogao otkriti i koja bi mu promijenila život. Ali sada vidim da je ovako bolje. Osjećam kako me istina oslobodila i riješila golemog tereta kojeg sam nosila na duši sakrivajući je od djece.
Stanka je bila zabrinuta zbog njenog izgleda pa se prihvatila kuhanja. Pregledala je lijekove koje joj je propisao obiteljski liječnik i nazvala nekoliko brojeva u Zagrebu. Dogovorila je sve oko Marijinog smještaja u bolnicu. Sve je obavila brzo i spretno jer je po zanimanju bila medicinska sestra. Pobrinula se i da djevojčice Eva i Paola i dva starija dječaka Ivan i Mario ne ostanu bez skrbi dok majka bude u bolnici.
Već je bio kraj ljeta kad se Marija ojačalog zdravlja i sretnijeg duha vratila na otok. Lice joj je povratilo stari sjaj i snaga se vratila u ruke i tijelo. Bila je duboko zahvalna ženi koja ju je primila u svoj stan. Isitna, teško joj je bilo ispočetka prihvatiti činjenicu da je na mjestu u kojem ju je suprug varao cijeli život. Ali Stanka je također bila prevarena i ta čudna sudbina ih je spojila. Ivan se nije javljao a oni ga više nisu tražili. Dvije obitelji su od tada redovno provodili praznike zajedno. Zimi u Zagrebu, ljeti na Pašmanu. Ana i Marko su upoznali rodbinu i zavoljeli otok kao mjesto koje im je na neki način pripadalo.
Jednog jesenskog popodneva, deset godina nakon otkrivanja istine, sišao je umoran i pognut gospodin sa trajekta na pašmansko tlo. Još iz daljine je s čežnjom gledao šume i opustjele uvale. Teško je mogao zaustaviti suzu koja je kapnula iz staračkog oka. Nitko ne zna da li zbog počinjenih grijeha ili tihe radosti što se vraća na svoje, svojima.
Marija kao da nije bila iznenađena njegovim dolaskom. I njoj su već odavno sijede vlasi prošarale kosu i vrijeme joj na licu upisalo fine, sitne bore. Ali ona blaga strpljivost i mir nikada nije iščezla sa njega.
– Došao sam umrijeti u svojoj kući ako me primate. Bilo je sve što je rekao kada mu je otvorila vrata.
Čuvala je za njega jednu namještenu sobicu u kojoj su preko ljeta spavali Ana ili Marko sa svojim obiteljima. Nije tražila objašnjenja niti pokazivala netrpeljivost prema čovjeku koji je lagano umirao okružen obitelji i unucima. Nikada nisu saznali gdje je proveo zadnje godine svoga života. Ali često su se pitali nakon njegove smrti kakav je to čovjek bio njihov otac i da li možda još negdje postoji još jedna žena koja zadrhti na zvuk zvona na vratima.