tekst: Slavica Jurčić
S njenoga prozora slijevala se kiša. Majka je vezla goblen, a otac punio lulu. Podignuta kosa je u čupercima ispadala po ramenima, a ona je svaki uvojak pažljivo ponovno gurala u punđu.
Ona, najmlađa od sedmero djece već starih i bolesnih roditelja, bila je lijepa poput rosne kapi pa su udvarači često pristizali na njihovu kapiju.
Monika je znala da miraz ne može dobiti, a nije se htjela udati bez ljubavi.
Majka ju je redovito slala na večernju misu, a tada su je lokalni mladići mogli zagledati jer razgovora nije smjelo biti.
Jedina prilika za upoznavanje bio je nedjeljni čaj kod bogate tetke koja nije marila tko je tko u gradu. Kod nje je bilo šareno društvo, što je Moniki odgovaralo.
Jednom prilikom, ona u modroj haljini, krene vidjeti procvjetale ruže i u vrtu iza kuće gdje ugleda dvoje mladih ljudi koji su očito bili u žestokom sukobu.
Mladić je djevojci mirnim tonom pričao i pravdao se, a djevojka je siktala, čak i psovala. Monika se tiho povuče i vrati k tetki te zaboravi taj događaj.
Već idući dan u njihovu kuću nenajavljeno bane radosna tetka i sobom dovede svoju kumu koja je živjela u Zagrebu. S njom je bio i mladić, pristao, lijep, obučen po zadnjoj modi.
Došli su upoznati Moniku. Dvoje mladih razmijenilo je samo nekoliko službenih riječi za to vrijeme.
Shvatila je Monika da je sve dogovoreno jer su je danas majka i služavka dva sata stezale u korzet, kosu su joj podigle i uvile, ali njena kovrčava i nemirna kosa je već nakon pola sata ispala na nekoliko mjesta i majka ju je morala popravljati.
Već sutradan ujutro stiže buket cvijeća i pismo za Moniku. Udvaranje je službeno počelo.
Zbunjena i dirnuta mlada djevojka čitala je riječi svoga udvarača.
Tetka je taj dan stigla k njima i počela radosno pričati o bogatoj kumi koja ima pet sinova. Zvonimir je najstariji, vojno je lice i spreman za ženidbu. Čim je ugledao Moniku rekao je majci da će ju prositi.
Miris cvijeća, nježne ruže i ivančice, omamile su mladu djevojku. Sunce koje je dopiralo kroz prozor, bockalo ju je i davalo joj nadu u lijep bračni život.
Ipak sve teče prebrzo. To shvaćaju njeni roditelji, a tetka ih moli da ubrzaju pripreme za vjenčanje i prirede sve za zaruke. Naravno, nitko ne spominje miraz jer za njega nitko ni ne pita.
Dvoje mladih sada zajedno idu u šetnje, a prati ih njena rođaka. Razgovor između njih teče ukočeno jer je on u grču, a ni ona nije bolja.
Bliži se dan vjenčanja. Vjenčanica je gotova i prekrasna! Uzvanice već pristižu u grad. Sprema se na sve strane. Monika svaku večer ide u crkvu i pobožno se moli za sreću u braku.
Dan pred samo vjenčanje stiže pisamce u kojem je opisan odnos njenoga zaručnika i jedne naivne djevojke, koja s njim ima dijete. Ali, ona je obična djevojka i on ju ne želi oženiti.
Tu večer, ispred crkve čekala ju je djevojka koju je ona već vidjela kod tetke u vrtu.
Za ruku je držala malenu djevojčicu, koja ima možda godinu dana. Mlada žena s djetetom klekne pred Moniku i moli ju da joj pomogne i neka se ne udaje za Zvonimira.
Drhtaj je Monika osjetila na sam dan svoga vjenčanja, ali nema snage protiviti se volji obitelji. Obukla je vjenčanicu i krenula u crkvu. Cijelo vrijeme osjećala je drhtavicu i jezu: „Zar da se uda za čovjeka koji je unesrećio ovu jadnicu?“
Zadnju snagu skuplja i stupa pred oltar, zaklinje se njemu na vjernost. Osjeća da njegov glas drhti i zna da s njim neće imati sreće.
Tako je i bilo! Kad je prošao medeni mjesec, Zvonimir biva pozvan u rat te se za njega nije znalo neko vrijeme. Njegova majka i Monika su se tješile, a Monika je pomagala mladoj ženi.
Agonija je okončana viješću da je Zvonimir poginuo herojskom smrću. Monika postaje udovica, i vraća se svojim roditeljima i njima otkriva sve tajne svoga života.
Ipak, njen život nije izgubio smisao! Pomagala je othraniti dijete koje je otac ostavio i nije ga nikada priznao, a kad je njena svekrva saznala za djevojčicu, prihvatila ju je pod svoju zaštitu.
Godine su prolazile. Monika je ostala ljepotica, udvarače nije prihvaćala, živjela je povučeno i mirno do svoje smrti.
Hvala vam Marija,nekada se i sama pitam zašto baš tako pišem,vjerovatno zato što me te teme više privlače od onih veselih!
Tuga i plemenitost znaju napisati najljepše priče. Takva je i ova vaša.
Hvala vam za vas komentar. Život može biti okrutan i poigrati se sa sudbinom.Svako je tvorac svoje srece a tako i vi imali ste snage da se oduprete covjeku kojega se moze nazvati odi mi dođi mi.vi ste jedna hrabra i postena zena niste dozvolili da se sa vama poigra lazov i grijesnik.Takve treba spustiti na zemlju.
Draga Slavice, lijepa vam je priča, koju može samo život napisati. Kad je moj zaručnik otišao od mene i oženio se drugom ženom, bilo mi je strašno teško i žao. No našla sam smisao života u vjeri i društvenim kontaktima. Nekoliko godina poslije, javio se moj bivši, tvrdeći da me ne može zaboraviti, da sam mu ostala u srcu. Počeo je telefonirati svako veče. Znala sam da ima dvoje djece te sam mu ovako odgovorila: “Za tebe nitko nije dovoljno dobar. Sad imaš djecu i od sada živi za tu djecu, a mene više nemoj zvati, jer ću reći tvojoj… Read more »