piše: Nikola Šimić Tonin
Godine jedne, četrdeset i neke ratne uho se upinje, iščitalo bi nadolazeći zvuk. Počeo je noktom parati uljuljanu jednoličnost.
Zatečeni polijegaše seljani. Dugo već nije bilo sjajnih ptica željnih bjesomučnog obrušavanja ka zemlji, da joj rane otvaraju. Mlazove krvi željele su otvarati.
Ukazani zrakoplov u dva maha obgrli selo i dolje, nad njivama, rascvalom kupolom padobrana zagolica znatiželju …
Kako avion puče u oku izgoren daljinom, seljani se popeše na svoje noge. Točka pod padobranom predstavi se velikim zaobljenim predmetom, kao kovčeg šarkama opremljenim. Okružena usopljenim seljanima, kupola pokri zagonetni kovčeg na mjestu gdje su se doticale, kao kazaljke u podne, dvije njive.
Vlasnici tih njiva bili su obale zavađene, za koje nije bilo ruke mira, mostom da ih poveže, a vrijeme je između njih teklo. Zubima bi se isklali i prije, a sada, ovaj tajanstveni kovčeg i šapat svjetine o možebitnom zlatnom sadržaju napuniše šake dinamitom, a duše vatrom i sumporom.
Srećom, nađe se tu nekoliko pametnih glava u svjetini, te mirovni odbor sastaviše. Svakom od dva zavađena vlasnika dvadest mirovnjaka pripade, po njihovom izboru. Oni će se dogovoriti o vlasništvu nad zagonetnim kovčegom, hoće li dogovor sretan biti!
Povukoše se odabrani za riječ riječi, za ruku ruci, a vlasnici se svaki na svojoj njivici ushoda kao vuci u klopku satjerani.
Vijećaše tako mirovnjaci i dva i tri sata, a kovčeg nitko ne dira. Vijećaše mirovnjaci tako četiri, pet… sve do šestog sata, da bi se konačno izrukovali. Priđoše svi kovčegu. Dvadeset ih je pripadajućih jednom vlasniku, na njegovu njivu, iza vlasnika stalo. Tako isto i sa druge strane. Od svake skupine bijaše pozvan po jedan, njih dva će kovčeg batovima i sjekirama razvaliti. Alatke je netko već donio osjećajući jedino moguće rješenje.
Sjevnuše sjekire jednom, pa i drugi put … Je li bilo i treći, ne zna se.
Od siline praska i sunce napusti zemlju, i rijeka se prope do ivice neba. Grmljavina je to stotina najjačih gromova.
Razzalogajenom zemljom, iz jauka izrastoše usta, dok se ponovno ne vrati sunce do ustrijeljenih očiju …
Jedan se od savezničkih aviona oslobodio opasnog tereta, ostavivši tako zapis i priču u narodu, o sebi, o zlatu, o eksplozivu, o vlasnicima njiva i zajedničke im međe …o četrdeset viđenih ljudi. Mrtvi se nisu mogli prepoznati i svi su u jedan grob sahranjeni.