tekst: Marko Jareb
Josip je dobio e-mailom bilješke iz sociologije od svoga profesora. Bilješke imaju sljedeći sadržaj:
„Ideje su ništa nasuprot strastima koje pokreću čovjeka. Iluzije su ako netko misli da postoji nešto na svijetu u što se ne može sumnjati. Možemo sumnjati u narav svega, samo ne u narav svojih sumnji. Čvrstog sam uvjerenja da dobro ne može izgubiti. Pouzdam se u to. Nema ljepše vrline od poštenja. A tko krade svoju postojbinu, zapravo ne krade nikoga. Jer postojbina predstavlja ugovor nekakav.
Većina ljudi se umjetno ponaša. S obzirom da imaju protuslovna mišljenja u svemu, najbolje je nikoga ne slušati i na mah postaneš jači. Više se može naučiti iz knjiga nego iz života. Oni što previše žure i nemaju vremena za razgovor naći će ga u oblacima, i odzvanjati će im u glavi ono što do tada nisu mogli čuti od žurbe.
Sada im je samo novac u glavi. Je li što važnije od toga? Moliti se Bogu za sređivanje svega.
Za ljubav nikad nije kasno, a zlo bilo kad da dođe uvijek je rano. Onaj koji ima nije bogat, nego onaj što daje svima, samo neka je zdravlja, pjesme i radosti.
Ako se netko žrtvuje za druge sigurno je vrijedniji od njih. Neki stranac kojeg sretnete na ulici može vas bolje shvatiti nego netko kome ste sve dali u životu. Bez ljubavi nema ni ljubomore.
Sve ono što možemo pružiti duši nije jednostavno, jer duša nijedne osobe nije jednostavna. Neka osoba može biti bez duha odnosno duše. No, može li se prikazati duh odnosno duša bez materije? Što i koliko znamo o tajni utjelovljenja? Cijeli život čovjek traži i očekuje objašnjenja. Pa ipak u životu se malo što rješava, već samo nastavlja.
Ništa nije odvratnije od čovjeka nego gomila ljudi. Svi varaju na ovom svijetu tako da pravi čovjek dođe kao blebetalo. Bolje je da pustimo dijete da se opeče nego da ga stalno upozoravamo na to. Nauk iskustva je jači od savjeta.
Trebalo bi samog sebe ne voditi sa sobom. Sve navade ovoga svijeta mi se čine ispraznim farsama. Izobilje rađa mlakonje, dok teškoće tvore odvažne. Svatko sam sebi može dati najbolji savjet, ako ga ne može naći kod prijatelja. Savjeti starijih malo i ništa vrijede.“
***
Greškom je profesor Josipu poslao i pismo od njegovog oca u tom e-mailu. Pismo je pisano u dijalektu i glasi:
„Dragi moj sinko i svi moji Ja i mati se nalazimo dobro i zdravo na isti način želim i vama dobro zdravlje primio sam tvoje pismo pisano na 22/X u komen sam sve razumio što mi pišeš puno mije drago daste primili moje čestitke za Rođen dan ja sam primio tvoju Razglednicu iz Bloklina puno mije drago dastemi poslali dragomije da djeca dobro uču u Školi dasu narasli veliki pišešmi kakoje moje zdravlje sad se ja osjećam dobro za 6 miseci daću na vršiti 80 godina puno mije drago ja sam puno radostan dasise dobro snašao u Grezabu idate svi Volu i častu. Meni je srce veselo kad primi tvoje pismo i radosno kad čujem daste svi dobro i zdravo primite srdačni moj pozdrav moj dragi sinko ljubljeni pozdrav Nevisti i dici primite pozdrav od sestre i njezine Obitelji Ljubljeni pozdrav od Oca i Matere grlivas i Ljubi vaš Dida i Baba Bog sretno“
***
Vicko Marin je došao iz Ahilistrije tražiti gdje mu je djedovina. Djed mu je išao u Ahilistriju prije Velog rata, prodao je skoro svu zemlju i kuću, ocu od Josipovog profesora, jer mu je umro najstariji sin od malarije i nikad se nije vratio u domovinu. U Ahilistriji je ostvario veliki imetak, a u domovini mu je ostala imovina koja je bila van ruke za ona vremena i nije se mogla prodati. Došao je kod Josipa i u dvoru ga pita je li istina da se kćer od njegovog profesora udala za blahimana, a Josip ga pita da mu kaže tko mu je to rekao i da će mu onda reći pravu istinu. On mu kaže da mu je to rekao otac od njegovog profesora, i Josip mu kaže da nije za blahimana nego za zormona i da je prešla na njegovu vjeru. A on će Josipu da kako to, on veliki Mrkvat i likotak je dozvolio da mu to kćer napravi, a Josip mu kaže da što je mogao napraviti, ništa, samo bi napravio gore ako bi mu kćer ostala stara cura.
***
Sada i oni koji su se odrekli svoga dijela na zemlji – razmišlja u sebi Josip – zbog doplatka na djecu, kad su otišli u mirovinu, veliki su zagovornici obrađivanja zemlje i sadnje biljaka, naročito maslina, mnogi i iz inozemstva dolaze tražiti svoju zemlju, jer je ona došla na cijenu. Nije nitko odnio nikome zemlju s lica mjesta, možda se netko neovlašteno uknjižio na njegovu zemlju, ali možda nisu ni oni krivi koji su uknjiženi na nečije, već su ih uknjižili mnogo mudriji od njih kako bi samo imali posla za sebe, a na koga tu mislim nije teško pogoditi. I u ratu tko je imao nešto zemlje mogao se barem prehraniti od nje, naročito onaj koji je imao neke kulture na toj zemlji, kao na primjer bajame, smokve, trešnje, višnje, loze. Trebalo je i raditi na toj zemlji, premda je rat, ali bilo je i takvih kojima nije ostao neiskopan niti jedan panj za cijelo vrijeme rata. Naročito je u ratu dobro došla zemlja tko ju je imao za sijati zelje, repu, broskvu, krumpir i slične kulture. Od toga se moglo zatomiti glad. Koliko je nekima značila po koja suha smokva u ratu, to samo oni znaju? Za sjeme bi se nekako snašli ili trampili s nečim, s robom ili nekom drugom hranom. Trebalo se snaći, kao uostalom i u svim drugim životnim situacijama i prilikama koje nisu bile ratne, nego sasvim obične svakodnevne. Svako vrijeme nosi nešto svoje i tko može znati što će biti konjukturno za nekih dvadeset do pedeset godina. Teško je to predvidjeti. Ljudi kopiraju jedni druge u svojim postupcima, pa sve što rade nema neku veliku prođu na tržištu, pa prema tome ni zaradu. Sada su u modi kafići, apartmani, kampovi, obiteljski hoteli, razni obrti, privatne firme. Svi oni žele plaćati što manje dadžbine, a sanjaju samo basnoslovne zarade. Rekao bi stari svijet, bez muke nema nauke, isto kao, što bez alata nema ni zanata, a mnogi sada traže kruha povrh pogače, bar mi se čini da je tako, jer bi svi željeli što manje raditi, a zaraditi što više ili se preko noći obogatiti.
***
Apsolutna istina ne postoji, mi je sami – razmišlja i dalje Josip u sebi – od slučaja do slučaja iznalazimo i zagovaramo. Istina je veza između čovječeg duha i stvarnosti. Stvarnost je beskonačan vir koji je nedohvatljiv. Fikcija je skoro cijela stvarnost. Iskustvu je mudrost kćer. Životna priča nam kazuje više od bilo kakvih apsolutnih teorija. Psihološki utjecaj je najdjelotvorniji kroz priču. Priča je najjednostavnije rečeno ravnoteža između življenja i mišljenja. U svakoj priči ono što vrijedi za nešto što je veliko, ne može se ravnomjerno primjeniti na maleno. Svatko tko se predstavlja velikanom, puca kao kaktus kad ga ubaciš u oganj.
Samo je Isukrst put, istina i život – naglas će Josip.
***
Vicko Marin više ne traži zemlju od svojih predaka. Kažu kako je u staračkom domu nepokretan te kako su njegovi potomci već počeli prodavati sve njegove kuće u Ahilistriji i druge nekretnine u domovini.