ANTE BOŽURKO GHELLO /pjesnik živi i radi u Berlinu/
Pjesma iz zbirke “Bože, daj da se rodim kao san”/objavljene 1998. godine/
Volim te rekoh noći
a ona me nježno pomilova
i razvi oko mene
svoje nevidljive skute
volim te rekoh mjesecu
a njegov pogled pade ne mene
i zablistaše moje ruke
a sva odjeća postade teška
za tvoju ljubav
u ovakvoj slavi izlazim
volim te rekoh vjetru
a on obli moje lice
i zamrsi moju kosu
ja nosim snagu u sebi
ne okreći se nikad od mene
volim te rekoh polju
a ono strese slabi mraz
sa visokih suhih trava
čeznem za tvojim bosim nogama
za tvojim snažnim trkom
il snenom šetnjom
volim te rekoh magli
a ona mi ponudi miris
trulog lišća
na otopljenim snijegom raskvašenoj zemlji
kad se budeš htio sakriti
pronađi utočište u meni
volim te rekoh zori
a ona pruži svoje ružoprste ruke
i poljubi me u oči i usne
volim vas rekoh drveću
a ona mi svoja srca
otkriše ponovo
nikada ne možeš biti sam
jer mi smo tvoje sestre i tvoja braća