piše: Sandra Marelja Muić
Tiho prokliznuo nedavni Dan nezavisnosti, još tiše pojedine godišnjice obrane, a najtiše, pak prosvjedi umirovljenika. Bilo je tu i zastava i govora i samohvale povodom praznika, pozivanja na zasluge branitelja i na pozitivni smjer kojim se zapičio Hrvatistan, ali samo to nitko dosad nije skužio.
No, sve je nekako potpalo pod tepih, ’em jer je bila nedjelja, ’em jer izgleda više nitko ne sluša i ne vjeruje u ono što nam političari govore. A i narod pritisnut egzistencijalnim brigama, zima pred vratima, a rasulo u novčaniku. Povuklo se ljeto i ljetne radosti, a povlače se bome još i autobusi za Njemačku svaki dan sa Hrvatima koji ostavljaju domovinu, da nije to taj pozitivan smjer u kojem pičimo.
Baš povodom tih bijednih egzistencijalnih uvjeta, najavili umirovljenici štrajk u nekoliko hrvatskih gradova, budući ih više od pedeset posto živi s mirovinom ispod minimalnog iznosa od 2.080,00 kn.
Tiho, o tiho šapuće mi jesen, kojoj su prethodile ili požari ili poplave, kako je koga dopalo. Tako se u Zadru povodom prosvjeda skupilo dvadesetak umirovljenika kojima su recitirala djeca i klapa pjevala o Kalelargi. Nažalost, ni povodom obljetnica obrane grada također se nije skupila neka moćna masa, iz godina u godinu sve je manje nazočnih. Godišnjica onih koji su poginuli da bi branili ono što su sadašnji umirovljenici stvarali i usput iznijeli teret ratnih okolnosti na svojim leđima. I jedni i drugi kao sporedne karike društva, a ne oni koji su utkani u temelje samog društva. Na jedne se frkće da su povlašteni, na druge odmahuje rukom kao na socijalni teret. Ne samo što je žalosna slaba obilježenost i važnost obljetnica i praznika, nego još žalosnija pojava antagonizma društva prema braniteljima, čemu sigurno ona šutljiva većina kojoj još meci zvone u glavi nije doprinijela, nego hrpa laktaša koja se nekako izgurala u prvi plan.
Što je doprinijelo takvom razvoju kolektivne svijesti ? Što bi bilo da ti današnji umirovljenici nisu stvarali, a ovi drugi to nisu branili, kao što se mnogi sa tog zadatka nisu ni vratili? Kako je roditeljiima tih istih kada iz dana u dan gledaju prazno mjesto za obiteljskim stolom u ovom društvu daltonista, koje više ne razlikuje boje ni nijanse? Je li vrijeme neminovno učinilo svoje, jesmo li mi sami doprinijeli tome ili jednostavno razvoj tehnologiziranog apartmaniziranog društva gazi sve pred sobom, pa i osnovne ljudske vrijednosti poput domoljublja i suosjećajnosti nestaju pod gusjenicama malodušnosti. Ali mi se ne bavimo uzrocima toga – ni u načelu, to su neka ljudska, potkožna pitanja, je, tu bi nam netko morao dati odgovor, a možda se i zacrveniti pri tome.
Umjesto toga mi smo izloženim uvijek nekim senzacionalnim vijestima, brojkama, pa makar i crnom kronikom, kakvim kvazipolitičarima koji mlate ženu, pa ona njih ili oni nekoga i slično, te se ni preko medija ne mogu o tome dogovoriti. To je daleko napetije od npr. prodaje stanova radnika šibenskog TLM-a, koji desetljećima žive u njima, a sada im njihovi životni prostori odoše na bubanj u sklopu stečajne mase jer ih sami ne mogu otkupiti po datim cijenama. To zbilja nije zanimiljivo, tek jedan otpali jesenski list.
Sve što odvraća pozornost od stvarnih problema koje ima većina stvarnih ljudi na ovim prostorima je dobrodošlo. Tako nas se zatrpava trakavicom o Agrokoru, lažiranim izvješćima i milijunskim ciframa, iz dana u dan, bez da je država to u stanju riješiti konkretno. Ne bi da se prosječni gledatelj razumije u financijska izvješća i friziranje brojki.
Koliko je umirovljenike briga što vlasnik Agrokora sada živi u Londonu, osim što su vjerovatno izgubili svoj dan kada su kod njega imali deset posto popusta na kupovinu, što im je bilo iznimno važno radi tankog kućnog budžeta. Je li on u ovdje ili ondje, njima je svejedno, oni dalje od svog tv-ekrana sigurno nisu.