piše: Sandra Marelja Muić
Počeli su, tj. ona je počela prva i njen nastup će se pamtiti.Uzdignute pesnice i najavom lupanja šakom o stol u brk svakom ministru i premijeru, predsjednička kandidatkinja oporbe ujahala je u velikom stilu u arenu predsjedničke kampanje. Aktualni predsjednik koji se našao izložen silnim njemu upućenim napadima samo je gledao blijedo u kameru kada su ga pitali za komentar. Nije da inače nešto razboritije gleda, ali ga je valjda malo zatekla retorika u kojoj nije bilo – ako postanem predsjednicom– , nego samo – kada postanem predsjednicom– , kao i ton s kojim se to sve izlagalo. Obično ljudi viču kada najprije žele sami sebe uvjeriti u to što govore, pa je možda i ovdje takav slučaj, pogotovo prečesto izgovorena osobna imenica – ja– malo zamara. Prihvatljiv i razrađen program sa iritantnim naglašavanjem oporavka gospodarstva kao težištem , ne bi da će se drugi kandidati baviti zaštitom samoniklog bilja ako pobjede.
Ono što davno nismo vidjeli u oporbenoj stranci, prizori zajedništva i vedrine, svi razgaljeni torpediranjem suprotne strane. Nije da baš ni vladajući obiluju ovakvim prizorima, malo su se raštrkali i posakrivali od medija u zadnje vrijeme , malo poginju glave i neizjašnjavaju se baš puno, a nisu ni kolegi ministru branitelja stali uz bok sve ove tjedne, od drugara bi se to bilo moglo očekivati ovdje.
Mala protuteža ovom amerikaniziranom stilizarnom predstavljanju koje ipak ne nudi ni moderno ni revolucionarno ništa, premijerova trezvena konstatacija da nema gladne djece u Hrvatskoj , nego one koja se loše hrane. Kako se već nedavno premijerova supruga nespretnom formulacijom zabetonirala kao Marie Antoinette današnje Hrvatske, premijer je ovdje napravio samo korak dalje u krivom smjeru, kao da vodi zastupništvo makrobiotske prehrane a ne državu.
Šutnja je stvarno zlato,t o je pravilo za kojim Hrvatska trenutno najviše vapi, a možda još bolje i za benediktinskim ora et labora, međutim najbolja bi sigurno bila simbioza šutnje i rada. Nažalost, ovdje ništa od toga opet, samo neka natjecanja za super talent na sve strane. Premijer se bavi nutricionističkim observacijama dok raste broj korisnika pučke kuhinje i dok teče skoro mjesec dana prosvjeda vojnih invalida na trgu.
Dok je kod bivšeg premijera bahatost bila obavijena svilenim rupcima u reveru ali natopljena populizmom koji se hranio njegovim radničkim podrijetlom, klapskom pismom i crkvom, te samim time bliskošću sa plebejcima, ovdje je bahatost aseptički servirana i visokostilizirana nastojanjem da se od tog puka baš odmakne.
Kako je upravo puk taj koji daje glas pri izborima, ne znam zašto se onda barem iz vlastite koristi ne potrudi oko njega ili se ipak samo radi o uživanju moći? Kako će na to gledati oni koji su došli na sajam investicija dok budu šetali pored invalidskih kolica vojnih invalida u prosvjedu, šta će misliti o ulaganju državu gdje se ne može rještiti status najpotrebitijih, ali sigurno se besprijekorno može složiti sve da ljudi ulože silne milijune. Kako da ne.
Od ove opće čemernosti i diletantskog politikanstva najviše razdražuje opetovano rastezanje predstojeće Kolone sjećanja u nesretnom Vukovaru. Pa koliko smo normalni, ima li toga igdje? Zašto se to nije onih prijašnjih godina toliko rastezalo nego obavljalo po svojoj vlastitoj potrebi i sa dignitetom svih nazočnih, a sada je postalo političkim oruđem, ideološkim ili možda isključivo privatnointeresnim?
Tko ima šta određivati i ne određivati nad nijemim žrtvama koje vrište sa obje strane? Užas igrokaza nad tuđim kostima, to nisu zaslužili, a bome ni nacija nije zaslužila ovakav čardak, baš bi bilo dosta više.