Dragica Šimić
Koliki su puti vodili od tebe
A tebi baš ni jedan.
A voljela sam te
I plakala zbog tvog bola.
Kad su ti u lice pljuvali
I ja sam padala na koljena
I krv pomiješanu s blatom
grčevito stiskala u rukama.
Udovicama su napunili svijet,
S njihovom sam tugom živjela.
Siročiće otjeraše u svijet
Za domom sam sa njima žudjela.
Tisuće križeva izniknu umjesto klasja,
Pod njima sam i ja ruke sklapala za kraj proklestva.
Plakala sam od sreće kad ti rane u povoje staviše.
Sa tvoga neba nisu nikada otišle samo zvijezde
I ljubav onih što za slobodu izginuše.
A danas mi kažu da domoljublje ne postoji,
Zar je moja mašta cjelove tvome bolu izmislila,
Zar vapaj moj za mirom može zlom tame cvjetati?
Danas govore svašta
Ali zajedno s tobom stojim uspravno ispod tvoga stijega
A toliki putevi svjetlom svijeća obasjani k tebi vode.
Ko nije slobodu u tami rata gubio
Taj ne zna kako je svjetlima tvojim radovati se ponovo.
Ne daj se, budi jak, budi ljubav, budi svoj i naš
I pusti neka samo pričaju.
Niko nam ne može uzeti naše pravo da te volimo.
(Domovini i Vukovaru)