tekst i foto: Ante Karačić
Iserlohn/ U Njemačku smo došli 11.11.1991. godine. Na sreću, svi smo odmah počeli raditi fizičke poslove a vikendom smo redovno posjećivali sve priredbe u krugu od 200 km.
Bili smo čak i u Frankfurtu na fantastičnom koncertu ROK ZA HRVATSKU.
Tada nije bilo interneta i facebooka. Dosta smo slikali običnim aparatom ali je sve po pravilu završavalo u jednoj velikoj kutiji.
U ova teška vremena za nas, vrijeme od pada Iloka do pada Vukovara, nas pomalo uzdrma sjećanje.
Ovoga puta sam odlučio otvoriti kutiju i početi vaditi događaje ranih devedesetih u kojima smo učestvovali.
Prvo na redu je sjećanje na djecu iz Vukovara.
U ljeto 1992. za raspust smo ostali u Iserlohnu jer nismo smjeli putovati zbog Duldunga.
Na ideju i organizaciju Zdenke Lokas iz Iserlohna i uz financiranje obitelji Ekembah, u Iserlohn je došao jedan autobus pun djece iz Vukovara na ljetovanje na Sorpsee, nedaleko od Iserlohna.
Djeca su boravila na jezeru dvadesetak dana i spavali su u šatorima. Mi smo se uključili tako da svako poslijepodne provedemo s njima.
Brzo su se uklopili. Nasa Melita koja je bila njihovih godina, u velikom šatoru im je je svirala na el. klaviru, svi skupa su pjevali. I obitelj Ekembah je imala dva sina njihovih godina.
Normalno, Ankica je s njima radila likovnu radionicu Uradili su jedno veliko keramičko srce s potpisima djece koje i dan danas stoji na ulazu u firmu MARX.
U satoru je nekoliko puta održana i sveta misa. Melita je svirala misu a misu je držao tada mladi svećenik iz Splita, Marinko Vidović. Marinko je danas prof.dr.sc. i predaje na bogosloviji u Splitu
Redoviti posjetitelj kampa bio je i jedan stari emigrant a veliki domoljub koji je odavno preminuo, Luka Tuk iz Anzberga.
Jedna je djevojčica slomila nogu pa je ostala u bolnici. Poslije je neko vrijeme boravila kod nas. Po odlasku nam se javila pismom iz Zagreba.
Na žalost, sva imena smo zaboravili ali se nadamo da ćemo ih pronaći. Imamo puno slika. Prvom prilikom ćemo ih donijeti kada budemo išli za Ilok.
Za nas bi bila velika stvar kada bi se svi javili. Zanima nas gdje su danas, i što rade.
Prije 25 godina je IKZ dosta pisao o tome pa bi možda bilo dobro napisati o njima gdje su sada. Naša prva unuka, Emily(16) pored škole, piše i za IKZ, pa bi možda ona mogla napraviti dobar prilog i za njemačke novine.