IN MEMORIAM – ZVONKO ČULINA
tekst: Nikola Šimić Tonin
3.3. 2025., u rodnoj Pridragi umro je pjesnik i slikar Zvonko Čulina u svojoj 70. godini. Rođen 1956. godine u Pridragi kod Zadra gdje je živio i umjetnički djelovao. Najprije je završio Osnovnu školu u rodnoj mu Pridrazi, pa srednju u Zadru, potom Pedagošku akademiju u Zagrebu, smjer Likovne umjetnosti, te Filozofski fakultet u Beogradu, smjer Povijest umjetnosti, gdje je studirao i sociologiju. Jednu godinu provodi i na postdiplomskog studiju (Moderna umjetnost) na Sveučilištu u Bochumu.
Od 1984. do 2007. godine živio je u Dortmundu u Njemačkoj. Osim što je slikao, bavio se i karikaturom i novinarstvom, pisao pjesme, priče, basne, humoreske i aforizme te članke o umjetnosti i umjetničke kritike. Urednik je, pisac predgovora ili recenzent više knjiga, poezije i romana, te također urednik i pisac mnogih predgovora umjetničkih kataloga. Sudjelovao je na preko 130 izložbi slika, 90-ak recitala te 40-ak likovnih kolonija, stvaraonica i aukcija u Domovini i inozemstvu, često u humanitarne svrhe.
Osnivač je i voditelj nekoliko umjetničkih grupa, te 10-ak likovno-književnih radionica za djecu i mladež u Hrvatskoj i Njemačkoj. Član je Društva hrvatskih književnika (DHK HB) u Mostaru, Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) u Zadru, a bio je i dugogodišnji član Saveznog udruženja likovnih umjetnika Njemačke (BBK), Udruženja njemačkih književnika (VS), Sindikata umjetnika i književnika Njemačke (IG Medien), te Internacionalne grupe književnika Rurske oblasti.
Osnovao je i vodio Umjetničku udrugu ART-TOTAL, projekt Internacional koja je okupljala 70-ak umjetnika i umjetnica sa svih šest kontinenata…
Jednom prigodom u jednom prigodnom razgovoru, zabilježi riječi dragoga prijatelja:
-Ponovit ću naslov pjesme Bijelog dugmeta: – Dug je put…
I od mene:
– A godine se talože… Svega se nakupilo. Otkad znam za sebe slikam, a polaskom u srednju školu i doticaja s gradom i pišem… Dakle, pečati s obje strane – Slika i Riječi… I to me prati, to mi je životna poputbina… Slika do slike – opusi; Riječ do Riječi – zbirke… I moja, pogotovo u ranijoj fazi, nemirna priroda… Po prvom uzoru u poeziji Jesenjinu; ali ipak, kako reče, bar ranije po Turgenjevu – tihi bohem.
– Inspiracije ključaju, naviru, ja prihvaćam, zapisujem, registriram i tako čitav ovaj „mali“ život. Propitujem, tražim svoje stvarnosti… Pa me neki njemački mediji usporediše s Kantom; dali je „ovo ovdje“ ili „ono ondje“ stvarno… Kao i svatko, tražim neke autentične, osobne, uz one „opće“ tražim Istine…