Vodi li nas ljudska sujeta prema samouništenju?
piše: Žarko Delač
Svakodnevno bombardirani negativnim vjestima vrlo nam je lako zaključiti kako je svijet prepun loših događanja i nesreća. Ne samo svijet već i naša domovina u kojoj je sinkopa postala predmet sprdnje za sudstvo, nabava sinonim za korupciju u javnim poduzećima, a namještanje rezultata i doping česta pojava u sportu.
Pri tome će mnogi reći kako nije tako bilo u njihovoj mladosti i kako zabrinuto gledaju u budućnost.
No, sagledamo li to na drugačiji način možemo pretpostaviti da je možebitni razlog takve percepcije istovremena dostupnost informacija o događajima u bilo kojem dijelu svijeta. Stoga se praktički uživo možemo upoznati s razmjerima katastrofalnih potresa, erupcije vulkana, terorističkih napada ili prometnih nesreća.
Uspoređujući ujedno i povijesna zbivanja poput propasti Pompeja ili Atlantide, imajući u vidu strahote koje su se događale u srednjem vijeku od giljotinje do gube, masakara u vjerskim obračunima i spaljivanja vještica, možemo sa sigurnošću reći da postoji kontinuitet katastrofa ali prvenstveno i deformiranog ljudskog ponašanja. Jedino što se s vremenom mijenjaju oblici i načini devijantnog oblika djelovanja čovječanstva.
Tako danas, možemo istaknuti kao jedan od glavnih načina negativne ljudske aktivnosti, zagađenje okoline i pretjerano iskorištavanje prirodnih resursa. Posljedice su tone plastike u moru, ugljičnog dioksida u zraku, teških metala u vodi ili pesticida u hrani.
Realno sagledavajući aktualnu situaciju u kojoj se ne naziru promjene smijera koji nas vodi prema katastrofi, sigurno možemo jednoga dana očekivati kraj ljudske civilizacije u ovakvom obliku.
Jednostavno rečeno, povijest se, kao što je i zapisano u Bibliji, ponavlja i po tom pitanju ne bi trebalo biti posebnih nejasnoća.
Nažalost, pojedinci koji su ujedno i najveći uzrok ovakvog stanja toga nažalost nisu svjesni jer žive u nekom svom paralelnom, materijalističkom svijetu poput velike većine političara i tajkuna.
Poneki od njih svoje zemaljske živote nastoje produžiti zaleđivanjem ili izgradnjom dobro opremljenih skloništa otpornih na sve prirodne nepogode. Koliko je to plitko i besmisleno teško im je objasniti, a nama ne preostaje ništa drugo osim da ih žalimo i preporučimo im duhovnu okrijepu.
Hoće li to biti dovoljno ovisi uglavnom o njima jer čovjek je stvoren kako bi imao slobodu uma i mišljenja. S druge strane teško podnosi primjedbe i kritike bez obzira koliko one bile dobronamjerne i korisne.
Stoga je i jedan od najvećih problema osoba koje rade općedruštvene poslove, njihova sujeta i samodopadnost, a na žalost od toga nismo niti mi u Hrvatskoj pošteđeni.