PRIJATELJSTVO

piše: Stjepan Poljaković
Prijateljstvo kao i ljubav ima više oblika.

Osobno, smatram da bi svi s kojima smo u doticaju trebali biti prijatelji, makar se radilo o roditelju, djetetu ili bračnome drugu. Prijatelj bi po definiciji i zdravom razumu trebao biti netko s kime dijelimo ideje, vrijeme i osjećaje.

Podijelit ću s vama samo dio razmišljanja o prijateljstvu uopće.

U temelj svakoga prijateljstva ugrađen  je interes. Ne nužno materijalni. Svatko ima barem jedan dobar razlog ili interes da se druži s drugim. Znate ono: „ Makar me može nasmijati!“

Zadnjih godinu dana jesam i nisam kod kuće, na smjene. Poslije prvih smjena znao sam se  javljati, odlaziti u goste ili se negdje naći s prijateljima. Vremenom se krug prijatelja iskristalizirao, bio sam toga svjestan i ne pravim od svega dramu, zato što znam da je u korijenu svega interes.

Ako želimo razbistriti odnos s prijateljem, sjetimo se kakvi su nam bili odnosi kada je on trebao nas, a s druge strane kako smo prolazili kada smo mi trebali njega.

Pravih prijatelja je malo. Ništa novo, ali nešto s čime se neki od nas teško miri.

Ako ste osoba čiji stil života ili način razmišljanja odudara od sredine u kojoj živite, prijatelja će biti još manje.

Ma koliko god teoretičari tvrdili da je prijateljstvo stvar kompromisa, ne udružujmo se s onima čiji su moralni ili kulturni standardi niži od vaših! Strah od samoće tjera nas na kompromis.

Prije ili kasnije proradit će nam savjest, nećemo do kraja uživati u takvim druženjima, a određene stvari će nam ići na živce. U takvim trenutcima nitko nije sretan, ni mi koji smo to trpjeli, ni onaj koga smo zbog nama znanih razloga ostavili.

Kršćani imaju, ne bih rekao problem, više dilemu. Vjera nas uči da budemo tolerantni i da u svakom tražimo ono dobro, da mu u mjeri kojoj možemo pomažemo, da to dobro razvija. Ali za to treba biti strpljiv i spreman u početcima odtrpjeti i jednostavno ne vidjeti ono što ne smatramo dobrim. Samo je pitanje: „Dokle?“

Osobno smatram do te mjere dok se popuštanje ne kosi s glasom naše savjesti. Teško je biti objektivan i samokritičan, priznati sebi u čemu smo pogriješili u odnosu na sebe ili drugoga. Zato treba uzeti vremena i hladne glave analizirati odnos iz više kutova.

Prijateljstva među spolovima su moguća, ako svatko zna gdje mu je mjesto i ima iole jasan plan, namjere…

Mi odgovaramo samo za sebe i svojoj savjesti, ma koliko nam drugi pokušavali krojiti pravila igre.

Nemojmo se lagati! Danas je dosta toga u sferi matematike. One priče, preotvoren/a je, po meni su glupost  Uvijek sam više cijenio one koji su bili jasni i direktni, pa makar i imali, što bi Šokci rekli, “falingu“, manu. Poštivao sam ih zbog hrabrosti što ne muljaju i ne uvijaju. Htjeli to priznati ili ne, rijetko je tko toliki avanturist da se bezbrižno krene družiti s drugim, a da ga barem malo ne snimi, ne raspita se za njega.

U svemu, pa i u  prijateljstvu bitno je  biti strpljiv, graditi odnos koji bi mogao potrajati godinama, ali isto tako treba biti spreman i na to da vam netko ili nešto stane na put. Vodimo računa o tome da obrazi ostanu čisti, jer tko zna tko će i kada pokucati na nečija vrata.

Društvene mreže i oceani patetike koji s njih ističu, mogu nas uljuljkati u lažni osjećaj  da imamo prijatelje.

Htjeli priznati sebi ili ne, mi želimo imati prijatelje, potrebni su nam nekada i više nego to želimo priznati.

Laž deset puta ponovljena nekada se čini istinitom, ali u konačnici nije. U konačnici dođemo do raznih zaključaka, a jedan bi mogao biti:

„Što se više saginješ, više ti se vidi stražnjica“.

Kao netko, tko vjeru temelji u Bogu, a ne  u ljudima,  vjerujem da nam je od Boga data dužnost graditi mostove prijateljstva. Život je jedno putovanje i ako na tome putovanju naiđemo na provaliju ili vodu, gradimo most do osobe do koje nam je stalo. Mi napravimo svoj dio, trudimo se biti čisti pred ogledalom svoje savjesti.