piše: Stjepan Poljaković
Pjesma Zvonka Bogdana “Tko te ima taj te nema”, u sebi ima stihove:
“Dotaknu se linije života
Dv’je sudbine kao jedna traju
il’ se dirnu il’ se ne dodirnu,
al’ jedna za drugu dobro znaju.“
Na tri različita mjesta istoga grada ovoga vikenda srele su se tri sudbine: Iseljeničke priče Emila Cipara u Domu umirovljenika, Zajednice Brođana iz Berlina u Tvrđavi i Češke besede u Malom Parizu.
Ukrstile su se i ispričale priče o iseljenicima. Svaka na svoj način, a opet tako slično.
Ljubav prema domovini svojih pradjedova inspirirala je brodske Čehe da poslije Domovinskog rata obnove rad društva koje je nekada postojalo, ali ga je vihor drugog svjetskog rata i raseljavanje stanovništva ugasio.
Da stvar bude zanimljivija, obnovitelji društva ustvari su u Brod doselili iz Bosanske Posavine. Nova Ves kraj Bosanskog Kobaša njihovo je rodno mjesto. Korijenje pradjedova seže do južne Moravske. Iz tih se krajeva na područje tadašnje Austrougarske Monarhije doseliše Pirklovi, Paralovi, Valente, Vaškovi i na stotine drugih obitelji u tada pasivne krajeve između Save, Majevice, Motajice.
Možda je u istoj povorci bio netko od predaka Emila Cipara? Oni su doduše završili u Drenovi kraj Prnjavora, da bi se Emilovi roditelji kasnije preselili u Bartolovce, a on opet kasnije produžio prema Njemačkoj.
Zavičajno društvo Brođana u Berlinu ove godine slavi 25. obljetnicu djelovanja. Na prijedlog portala Hrvatski glas Berlin Gradsko vijeće i građani grada Broda zaključiše da su oni zavrijedili priznanje Grb grada Broda.
Ne jednom pitao sam čuvare baštine što je to što ih inspirira na ne malo odricanje?
Zašto se naša teta Liza u godinama kada bi mogla uživati u toplicama, odlučila na put autobusom prema zavičaju? Kaže da ima nešto što bi htjela ponijeti iz domovine u Njemačku, za zabavu koja će biti tamo na jesen. Vrijedi li to tolikoga truda?
Brodska Beseda je od zaborava spasila i na svijetlo dana iznijela puno gotovo zaboravljenih čeških pjesama. Znam to jer sam ih godinama pratio na nastupima i znam da su njihove pjesme i način pjevanja bili cijenjeni. Gledao sam neku večer ljude s kojima sam prije devetnaest godina bio na prvoj godišnjici. Veliki dio njih pregazio je ili je jako blizu osamdesetima. O kakvom se društvu i kakvom neuništivom duhu radi svjedoči anegdota s izleta na “Orlov put”.
Bilo je vrijeme sadnje rajčica. Oni se ponudiše domaćici da će se samo prošetati kroz povrtnjak i stvar će biti riješena. Naime, većina ih je nosila štake. Ubodeš štaku u zemlju i eto rupe za sadnicu!
Jedna od meni najdirljivijih scena odigrala se u obnovljenom domu u Novoj Vesi.
Naš čika Vlado Kraft, i sam nekada tamburaš, promatrao nas je kako sviramo. Rijetko kada sam vidio tako radosnog i ganutog čovjeka. Gledao sam ga kako nas s ljubavlju promatra i slušao o danima koje je proveo u starom domu. Pomislio sam da sav naš trud ima smisla ako smo makar na samo jedno lice vratili osmijeh, ako smo makar samo jednoj osobi pomogli da se na sat dva, na dan dva, osjeća sretnije i ispunjenije nego inače.
Emil Cipar je u svojim kratkim pričama opisivao put čovjeka od djetinjstva do umirovljenja. Svatko od nas bi se mogao naći u bar nekoj od opisanih situacija. Tko je pažljivije čitao, mogao je zapaziti da je dobar dio života proveo povezujući ljude i mjesta. Povezao je u jednu nit Drenovu kraj Prnjavora, Bartolovce, Remscheid, Slavonski Brod i mnoga druga mjesta kroz koja je prolazio.
Njegov kozmopolitski duh učinio ga je mostom i poveznicom, inspiratorom i utemeljiteljem Portala koji je zajednicu Brođana nominirao za nagradu Grb grada Broda.
U to ime naša teta Liza po završetku sjednice sazvala je prijatelje na malu proslavu. Radost i ponos podijelila je s onima koji su potegli sa svih strana Lijepe Naše, Njemačke, Bosne… na svečanost. Promatrajući ih, sjetih se gore spomenutih stihova:
„… Neki žive blizu al’ daleko…“
Nema tih daljina koje se ne daju svladati ako je srce dovoljno veliko, a želja dovoljno jaka! Svi veliki uspjesi počeli su s velikom željom i velikim srcem.
Svima povezanima s ovom pričom želim još mnogo godina uspješnog rada i lijepoga druženja!