piše: Stjepan Poljaković
U svjetlu moje teorije da u Hrvata svaka rečenica počinje riječima: „Ja nisam kriv“, slijedi poduže objašnjenje.
Promatram ovih dana ovo o dnevnicama, pa da ne bih ispao manji Hrvat od ostalih, sjetih se kako opravdati ovu, po svemu nečasnu aktivnost.
U tu svrhu izmislih lik. Hrvoje Antun pl. Horvat rodom je Zagrepčanec i ponosni potomak šljivara turopoljskih.
Elem! Dotični gospodin, za prijatelje HAH, zaposlenik je Ministarstva turizma u koje se ugnijezdio zahvaljujući ženidbi s Katarinom Gucić. Da, reći ćete, poznato prezime! Nije da nije, ali znate kako je to u Janjevaca. Pleme Gucića ima ihahaj grana tako da dotična nije u krvnom srodstvu s bivšim vlasnikom Getroa, a ostale veze nismo utvrđivali.
U vrijeme zapošljavanja u dotično ministarstvo zaljubljeni HAH nije ni pokušavao sagledati kakva ga sudba čeka. Više je strahovao za rejting među rodbinom. Spoznaja da se ženi nekom tamo…. nije sjela rodonačelnicima Horvatovih.
Badava zaruke s 200 duša na kojima su zaručnici dobili koliko purgeri ne prikupe za troje svatove, svadbena terevenka u hotelu „Zovko“ za nekih 550 gostiju… ( Tata Gucić se ljutio na njih 50-ak koji su ga naaamjeeerno sabotirali da ne bi imao gostiju koliko i njegov bratić Jure Gucić). Sve to nije moglo poništiti spoznaju da se mladi šljivar ženi iz tuđega jata.
Posao u Ministarstvu turizma pružio je HAH-u šansu da se dokaže pred rodbinom. S vremena na vrijeme odlazio bi na kongrese po Hrvatskoj i taman kada je pomislio da od Dubrovnika dalje ne može, našao se na kongresu u Karlovym Varyma. Od svega što se tamo raspravljalo, HAH je pamtio samo jedno: Bavarac Dietrich pokazivao je društvu za šankom slike s godišnjega na Baliju.
HAH ga je mrko gledao jer dotični nije od prve znao gdje je Zagreb. Bilo je prvo Slovenija, pa Slavonija pa tek u trećem pokušaju „Hauptstadt“ Hrvatske.
Ma koliko god se pred rodbinom kočoperio i prepričavao doživljaje s bazena s toplom morskom vodom, Hrvoje nije mogao zaboraviti Dietricha i njegovo šepurenje. Baly i ostale destinacije našem HAH-u bijahu nedostižne. Kao nasljedniku imena i plemena, zapala ga je dužnost platiti legalizaciju vikendice u Turopolju, isplatiti djecu strica Joška koji se kleo da ništa ne želi, ali eto, djeca…
Suočen s potencijalnim ismijavanjem rodbine i „europejaca“ koje je namjeravao upoznati, Hrvoje se zamislio.
U njemu se probudio iskonski inat Hrvata, šljivara i Turopoljca od Bele IV. na ovamo, i želio je pokazati da je bio negdje gdje u stvari nije bio.
Rješenje je ponudio, tko drugi nego vjenčani kum, pročelnik njihovoga odjela. Isplatiti sebi dnevnice za put na koji neće krenuti, odraditi sve kao da je bio, a ustvari kopaš krumpir po Turopolju i prodaješ spiku o eko-prehrani. Lovu od dnevnica uložili su u najam skupljih hotelskih soba za goste iz Šangaja. Nekome pametnom palo je napamet ugostiti ih u hotelu s jedva 4 zvjezdice, nadajući se uzvratnom putu u Šangaj. Ekipa iz ureda potrudila se dočekati goste onako, zdravo domaćinski, o trošku države, ali izokola.
U inat zluradoj rodbini i nadobudnim polupismenim „europejcima“, Hrvoje Antun Horvat riješio je obraniti čast roda i domaje. S vremena na vrijeme izbacivao je na instagram slike s različitih lokacija.
Sestrični Kseniji (rođenoj kao Barica), glavnom naklapalu u familiji, zemljopis nije bio jača strana pa je mogao bezbrižno podvaljivati slike iz Baške pod one s Tenerifa ili Baleara. Bitno da rodbina misli da je tamo.
Potvrde o isplaćenim dnevnicama držao je kao adut u rukavu, pa ti reci da me nije bilo u Baden Wurttenbergu na međunarodnom simpoziju o utjecaju klora na floru i faunu.
Sve bi bilo u redu da se slične ideje nisu dosjetili i zaposlenici ostalih državnih ureda, ministarstava i što ti ja znam.
I kako sada sumnjičavim istražiteljima i organima gonjenja objasniti da nije riječ o kleptomaniji nego o časti jednog šljivarskoga i napose hrvatskoga roda?