piše: Lada Franić-Glamuzina
Zagreb/ Baš uoči Božića ove godine 2017. mislila sam se opustiti i uživati u svojoj djeci i učenicima koji me iznimno usrećuju. Oni su naša budućnost, oni su naša snaga.
Ali… ne lezi vraže! Opet nisam stavila gumene čepove u uši i tamne naočale.
Priznajem, nisam ja baš ni pratila suđenje u Hagu, rekoh sebi, ne želim prljati svoju dušu, ne želim slušati, ne želim pokvariti Božić ovim nedjelima koje iskopavaju iz prošlosti…pripremam priredbu za Božić u školi, srca čista, nakana iskrenih, sreća i radost pršte …no…
Rekoh sebi – ne želim slušati stalno o klanjima iz prošlosti – nema u tome budućnosti. Idem se okrenuti ljepšim mislima! Kao: ovo se mene ne tiče, svi manje-više šute, podigli se na sve četiri noge ljudi krtakoga pamćenja i oni čije fotelje leže na temeljima takvih nedjela, oni koji se boje za glasačke listiće…
Povampirili se, Bože, mi oprosti!
No, ne mogu spavati… ne mogu si pomoći, stalno me šamara Istina, stalno mi pred očima Mostarski most koji se nakon nekoliko dana upornog rušenja konačno strmoglavljuje u Neretvu… Taj čin kao simbol zla, ne mogu izbrisati iz memorije. Nisam mogla vjerovati da se to događa, pitala sam se tko je to naredio? Zašto nam treba taj sukob? Zar nisu u istoj kaši i Hrvati i Muslimani?
No, Istina opet odgovara: „Tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju.“ Zaista, ta narodna mudrost je u ovom slučaju tako snažna…
I dalje se pitam, je li moj hrvatski narod izgubio ovu mudrost iz vida?
Sjećam se 1993. g… poslije pada mosta u Neretvu po dnevnom tisku izašle su izjave i imena ljudi koji su „argumentirali“ rušenje mosta… „samobranili“ su se … i slično… onda je otkriven pokolj u Ahmićima i drugdje. Treba samo prolistati arhivu dnevnoga tiska… lako se prisjetiti: uguglam Ahmići… Možete svi uguglati pa se malo prisjetiti! Kao što se prisjećamo Vukovara, Škabrnje, Srebrenice…
Danas me opet progone misli – ako šutim, osjećam se loše, kao suučesnik, jer prozvan je cijeli narod, blagi Bože!
Danas kad treba platiti cijenu za individualne zločine počinjene 90-ih, proziva se, zaboga, cijeli jedan narod da podrži tu gnjusnu rabotu, i to s vrha vlasti, svi vrište po medijima… ja sam pripadnica hrvatskoga naroda, zaključujem da sam i ja prozvana… A ja: ni luk jela ni mirisala! Ja: uvijek i zauvijek protiv noža, protiv rata, a sad me trpaju u isti koš, u Neretvu krvavu i blatnjavu u koju se srušio najljepši most na Balkanu. Kao: ja bih se trebala osjećati povrijeđena zbog presude, odgovorna za one koji su osramotili svoje obitelji, svoje potomstvo uvukli u krvavi splet niskih i krvožednih ideja , koji su pošli putem zla u ime neke plitke politike u drugoj državi…strašno!
Uvijek je isti odgovor- i Hrvate su klali… da, klali su…
No, je li hrvatski odgovor s nožem u ruci pravilan odgovor i to u situacijama koje su se mogle odraditi na miran način i dogovorom? Jesmo li dobro počistili smeće sa svoga praga? Istina opet šamara! Teško se suočiti, ti šamari su bolni do krvi… Neki ljudi ne mogu se suočiti s Istinom, slabi su na Istinu, ali ….ubiti mogu!!!!!
Oprostite, dragi moj narode, ja ne mogu… ja više volim da me Istina premlati, nego da moram nekoga ubiti… Hvala, neću… Znači ja ne idem u taj koš.
Jesmo li sve poduzeli da zaštitimo tuđu djecu? Djedove i bake? Majke, očeve? Tko će onda štiti našu djecu, naše roditelje ako/kad opet bude klanje?
Jer, oprostite mi, mene ovo podsjeća na 90-e godine… to kopanje po kostima… to stalno okretanje u krvi… to stalno poticanje nejednakosti… brojanje krvnih zrnaca… taj način razmišljanja koji nas baca u blato… Ta ljudska glupost i nesposobnost – da se nauči nešto iz prošlosti – je beskrajna (parafraziram Krležu).
Jesmo li mi odgovorni odrasli ljudi konačno sposobni pustiti da nas istina obori s nogu, i ubije ako treba, kako bismo nastavili živjeti u miru? Ja jesem! Ja ne želim sudjelovati u toj laži koja se nameće i pumpa mržnju. Ne! Neću!
Jesmo li sposobni suočiti se s Istinom i reći, konačno, i „naši“ su dečki bili zločesti i treba ih kazniti!? Bez obzira koliko oni dobri glumci bili? I krenuti dalje bez balasta na leđima koji se, opet po drugi put nakon Drugoga svjetskoga rata, meće na pleća cijeloj hrvatskoj naciji…
Oprostite, ali ja ne želim taj balast klanja na svojim leđima. Ja ne želim i neću…
Ja nisam takva.
Ja ne mogu ubijati.
Ja ne mrzim Srbe, Bošnjake, Mađare, Engleze, žao mi je aktualna politiko, ne mrzim nikoga.
Ja taj teret ne želim ni na leđima svoje djece i učenika.
Neka se čuje krik onih koji obično šute: „Ne želim budućnost koja ljubi laž.“
Za kraj ću citirati riječi iz „Tvrđave“ velikoga književnika i mudraca Mehmeda Meše Selimovića:
„Nijedno zlo ne može postati dobro, zato što ga prihvaća većina.“
Uistinu, treba izaći iz te stoljetne Tvrđave i uočavati dobro i istinu. S tim se slažu sve religije koje su u svojoj nakani uvijek humane i teže istini.
Zato u ime Božića, želim istinu i ne želim teret zla na leđima svojim.
Dodala bih još: ni jedno zlo neće postati dobro ako ga elita na vlasti opravdava.
Bolesne i trule temelje treba čupati i stavljati zdrave, jer će se „kuća“ opet urušiti na truleži i laži. Oni koji tu trulež opet podmeću uskoro će za ta svoja djela snositi odgovornost. (Samo se nadam da se više neće otvarati Haški sud radi Balkana. )
Jesmo li naučili lekciju iz povijesti, braćo Hrvati?
Jesmo li hrabri u miru kao i u ratu? Ili su svi hrabri poginuli, a ovo što je ostalo jest kukavička šaka jada?
Piše: Lala Franić Glamuzina, zabrinuta prof. hrvatskoga jezika, majka, sestra brata hrvatskoga dragovoljca, rimokatolkinja, tragačica za Istinom i manipulacijom.