piše: Dragica Trumbetaš
Amerika je, nakon evidentiranih 6 nuspojava od kojih je jedna završila smrtnim ishodom, obustavila cijepljenje s Johnson & Johnson cjepivom.
Niti riječi o tome da je korist veća od štete. To cjepivo danas bi trebalo stići i u Hrvatsku, no kod nas se drugi dan masovnog cijepljenja raspao sustav naručivanja zbog tehničkih poteškoća, pa na lageru i tako imamo 227 000 doza cjepiva.
Apsolutno niti u jednom segmentu zdravstva ništa ne ide glatko, no ministar dr. Beroš ne vidi problem u ničemu, ne skida svoje sunčane naočale usprkos magli koja se vuče u zdravstvu i svugdje oko nas.
Na sudu su pale kazne za organizaciju sprovoda Milana Bandića, time su pale i maske u kreiranju političke zbilje u Zagrebu. Nastavlja se praksa da je problem rješenje, interesantno bi bilo da javnost zna koliko je od prisutnih na sprovodu danas u bolnici u Dubravi i hoće li i od njih svaki 45. umrijeti.
Gospođa Jelena Vukičević je bila u kampanji 24 h na ulicama grada sa svojim timom i gle čuda, pozitivna na Coronu. Opasna igra je to političkog plesa s Coronom, virus ne razlikuje ambiciju i pohlepu, podjednako napada i ljude koji imaju svoj cilj, bez obzira i na prepreke.
Očekuje se priznanje Dragana Kovačevića, pao je u depresiju, stalno vrti u glavi onu pjesmu: “Prijatelji stari gdje ste?” Oni koji su dobivali unosne poslove zbog izravne pogodbe “ti meni ja tebi”, milijune su zaradili, a sad šutnja i odmak od njega.
Više nitko ne spominje Slovensku i priča kako se fino jelo i pilo, zavičajnost kluba više nije mamac.
Nastupila je tišina u eteru, sudbina mnogih ovisi o raspoloženju u kakvom će se probuditi čovjek, nije svejedno hoće li ustati na lijevu ili desnu nogu .
Teška ovisnost o besplatnim darovima u nekretninama i pokretninama sa što širim gumama, mogla bi doći do glave i onima koji sjede u Vladi.
Kasno sinoć rasprava u “Otvorenom” o, već u povijest upisanom, Covid dodatku. U posljednjih 20 godina nitko nije isplatio tako značajnu pomoć umirovljenicima, pohvalio se nedavno Plenković.
Zaboravio je pritom da u posljednjih dvadeset i više godina umirovljenici nisu bili u gorem položaju.
Svi znaju koliko stotina tisuća umirovljenika živi ispod granice siromaštva, dapače kao da smo ponosni što je tako, no osim pripisivanja zasluge o tome tko je prvi počeo, sve se svelo na to da imamo oko 500- 600 tisuća umirovljenika koji gladuju svaki mjesec već više godina i sada će u ovoj godini konačno dobiti jelo za jedan mjesec.
Za sve ostale mjesece u godini neka se snalaze i dalje kako su se snalazili i do sada.
Nema veze s izborima, samo da predahnu malo od kontejnera i zadaha iz kontejnera da bi mogli pratiti izbornu promidžbu.
Eventualno će Covid dodatak nekome pripomoći da plati struju kako bi bio siguran da će nesmetano uživati u predizbornom hvalisanju.
Svi se slažu da trebamo zaposliti više ljudi kako bi više njih radilo za ove koji su u mirovini.
Tu bi isto mogao pripomoći Dragan Kovačević ako otkrije kako su radnici Đure Đakovića postali višak jer se on dogovorio za krupne poslove s Generalom Krstičevićem, koji je zbog jeftine ponude dobio veliki posao. Posao je u međuvremenu nekoliko puta poskupio, no nema veze oduvijek se zna da je jeftina gradnja ili jeftina kupovina najskuplje plaćena roba ili usluga.
Svi bi da imamo radnika koji žure ujutro u tvornice a naročito su glasni oni koji su gasili te tvornice, slali ljude u mirovinu, prodavali imovinu današnjih umirovljenika za daj što daš. Sad su im umirovljenici isto višak i njihovom se dostojanstvom trguje po istoj formuli: “Daj što daš”, samo izaberi pravo vrijeme i pronađi blagonaklono pregovarače koji će onda na sva usta hvaliti ustreptalim glasom i olakšanjem na licu kako je došao dan kada će umirovljenici u dvadesetogodišnjem razdoblju prvi puta imati dovoljno hrane za čitavi mjesec.
Niti da bi netko spomenuo uljeze u mirovinskom fondu koji ga nagrizaju iznutra, propale novce za spašavanje firmi koje su ionako prodane ili propale ili ne daj Bože, da bi netko spomenuo one kojima se fućka za Covid dodatak jer imaju mirovine koje su više nego odlične, s obzirom na to da nisu niti kune uplatili u mirovinski fond.
Pored pitanja koji se provlači zadnjih trideset godina a to je: “Gdje si bio 1991., s koje strane nišana?”, hitno bi se trebalo postaviti i pitanje: Tko je ugasio plamen u poduzeću OKI, plamen je bio simbol jake industrije, tko je zadnji zaključao vrata “Kamenskog”, tko je ono prodao Zagrepčanku, prema kojoj su ranom zorom gmizali tramvaji prepuni radnika, tu su još i Jugoplastika, Nada Dimić, Sljeme, Prvomajska i …
Ovi koji još preživljavaju riješili su se velike većine radnika a zaposlili menadžere koji obiru vrhnje isplatama bonusa, a radnike šalju u mirovinu da budu prosjaci.
Pitanje tko je pogasio svjetla tamo gdje se stvaralo i zapošljavalo jednako je važno kao i ono tko je s koje strane pucao u ratu.
No niti “Otvoreno” niti “Zatvoreno” niti “Oporbeni zarez, ili točku, niti u 10 i 10 a bome ni 5 do 12, nikada nitko nije pozvao umirovljenika koji živi ispod granice siromaštva iako ih, kako svi znaju ima između 500 do 600 tisuća.
Zovu se oni koji ni nisu u mirovini ili svoju mirovinu, koja nije mala, itekako znaju nadopuniti, da bi suznim očima pričali o tome kako znaju da ima gladnih umirovljenika.
O tome kako je bilo u Auschwitzu najbolje znaju oni koji su se rodili puno kasnije, o ratu o Hrvatskoj najdirljivije pričaju oni koji su tada bili u Americi, o stanju o umirovljeničkim fondu oni koji ga nemilice prazne, a o siromaštvu umirovljenika oni koji su uvijek bili bogati, o potrebi da se puno radi i proizvodi, samo pričaju uhljebi.
Dragi prijatelji i umirovljenici poslije petog dolazi šesti mjesec, neće biti ni Covid dodatka niti će se netko uopće sjetiti svojih obećanja,
život će poprimiti iste boje mirise siromaštva koje vas i sad pritišće a vi ćete spoznati svu težinu poslovice: “Da Bog da, imao, pa nemao!”
To vas je učinilo još jačim, omogućimo i ovima koji sada imaju obijesno puno da spoznaju sve vrednote koje nose poslovice.
Neka i oni iskuse čarobno jačanje koje osjeti čovjek kada spozna da je i ovaj mjesec preživio.