RINGIŠPIL

piše: Dragica Trumbetaš

Svaki dan procuri neka vijest, jako loša vijest, koja se mora zabilježiti, preko koje se ne može olako prijeći.

Koliko je teško imati fizička ograničenja, biti invalid, zdrav čovjek ne može ni slutiti.

Priroda se poigrala s tim ljudima, vrlo okrutno, no mnogi ti ljudi ipak traže i pronađu svoj put u društvu, u životu.

Za uspjeh u društvu, za školovanje, za pronaći posao, svakom takvom čovjeku treba pomoć okoline, empatija društva. Porodica daje sve od sebe, financijski, emocionalno, no teško je uspjeti ako nema šireg razumijevanja u društvu.

Upravo zbog toga, u našoj državi postoji zakon koji je donesen dok smo još bili socijalno osjetljivi, da svaka firma ima obavezu zaposliti 3% invalida.

Mnoge firme rado zaposle invalide, no ima ih koje zbog prirode posla, a možda i dijelom nerazumijevanja, to ne čine. One onda u državni proračun uplaćuju novce državi kao pomoć da država pomogne pronaći posao za te ljude.

Solidarna je to uplata ljudi koji rade za one kojima treba pronaći posao, u specifičnim uvjetima uz neka ograničenja.

U taj fond upravo je posegnula država, uzela je novce invalidima. Nije posegnula u prava onih, koji imaju, uzela je onima koji nikada neće imati previše.

Država brani mirovine po posebnim propisima, mirovine koje su nekoliko puta veće od prosječnih mirovina, a nisu pokrivene uplatama. Njih brani cijela vojska političara na čelu s ministrom Medvedom koji nije uložio ni mrvicu truda kako bi uveo reda u sumnjive mirovine iz svojeg sektora. Nisu dirali mirovine saborskih zastupnika, niti u mirovine onih, koji imaju odlično plaćen posao, a dobivaju mirovinu.

Sve to je ostalo u najvećoj krizi netaknuto, država je uzela novce namijenjene invalidima i dala nogometnim klubovima potporu, u vidu minimalca, za isplatu plaća za nogometaše, koji zarađuju 20 tisuća eura mjesečno.

Humanost takvog promoviranja socijalne države dolazi u pitanje svakim danom sve više.

Potporu za nemogućnost rada nije dala niti zaposlenim umirovljenicima. Poticala je na rad umirovljenike kada je falilo radne snage, poticala je zapošljavanje, žene umirovljenice su radile po staračkim domovima, čistile urede, radile po kuhinjama, kao pomoćne radnice da bi zaradile dovoljno za život, radile su uglavnom poslove koje nitko drugi neće, no država im nije htjela isplatiti nikakve potpore sada kada su posao izgubile.

Umirovljenici kao, imaju sigurne prihode. Sigurni prihod od 2000 kune, dovoljan je razlog da bude izostavljen iz potpore, iako su kao zaposleni umirovljenici, odmah dobili porezne kartice.

Upravo su žene, oduvijek u našem društvu, bile slabije plaćene. Zbog toga i imaju slabije mirovine, zbog toga i moraju raditi sve do trenutka do kada se i mogu kretati.

Mnogi dodatni poslovi sada su nestali stigmatizacijom starih ljudi. Za posao su bili dobri, no u krizi nisu dobili nikakvu pomoć, potporu, već su označeni, kao opasni širitelji zaraze a zapravo im je uskraćena sva, kako medicinska tako i socijalna pomoć.

U državi, gdje postoji ogromna štednja bogatih građana koji su stekli bogatstva na poslovima koje im je dala država, poseže se u novac mirovinskih fondova, fondova za invalide i ostalog novca za siromašne, a bogatima se daje prilika da postanu još bogatiji.

Takav odnos države prema građanima izaziva sve veći otpor, mnoge odluke se preispituju i sve je više onih koji osuđuju, a sve manje onih koji pljeskaju.

Ministar Beroš slikovito je rekao da smo sada u plesu s virusom, no ples je dobio veliko ubrzanje. Nakon što su prestižne diplome zamijenjene članskim iskaznicama stranke, ples je postao ringišpil u opasnoj vrtnji, netko će sigurno ispasti.

Nadajmo se da će to biti oni, koji vrte previše, koji su zaboravili na humanost, koji su put u raj popločali dobrim namjerama, ali ključ drže čvrsto, uza sebe.

Ne smijemo se pretvoriti u društvo, koje niti vidi, niti čuje, koje otima invalidu a daje žongleru. Sramit će nas se naši potomci, tamo negdje u budućnosti.

Zaustavimo taj ples, pretvorimo ga u humani suživot onih koji mogu i onih koji ne mogu.