tekst: Marija Iličić
Moja pustinja zove se traženje osobe koja je plemenita, iskrena i skromna. Ima li takvih danas ?
Ne možemo, ne zapitati se to u ovom sumraku stvarnosti, putem križa koji nekad nosimo a nekad gotovo vučemo za sobom kročeći životom trnja.
Nailazim na razne pojave oko sebe hodeći ovim virtualnim stazama, pa i stvarnim, često srećem ljude uglađene, slatkorječive, uglavnom naučene da dobro igraju svoje uloge, odškolovani da budu to što jesu, prijetvorni na žalost. Ta, ne možete posijati sjeme kukuruza i čekati pšenicu… Oni svojim ljubaznim “pod”smijehom i bez riječi, pokazuju tko su.
S tugom susrećem bolesne, potrebite i ljude u oskudici. Da se razumije, to su oni koji su vjerovali onim prvima s “pod”smjehom, radili su od jutra do sutra, izgubili zdravlje i sad na putu za ozdravljenje rijetko imaju podršku. Potrebiti su topline, lijepe riječi, razumjevanja i zato ih treba bodriti i hrabriti da lakše prođu kroz svoju patnju. Obično, ljudi koji oskudijevaju, o tome i ne govore, oni nose ili vuku svoj križ. Ta, ne mogu ni doći do riječi od onih koji kao nemaju.
Meni najdraža skupina ljudi su oni vedri, optimistični, nasmijani, koji unatoč svojim problemima imaju i duha i sluha, uz Božju pomoć.
Bogu hvala na svima koje sretnem u ovoj dolini svoje pustinje …
Bože, ne tražim lakši križ nego snažnija ramena… (Sv.Augustin).