Vinko Pavić
Vrati mi snove suncem obasjanih dana
I snagu zemaljskog hoda
Zavičajnog ponosa,
Prije nego večer siđe
Na moja zaleđena sjećanja.
I nadvita jedra
Nad prostranstvima jadranskoga mora
Vrati mi,
I zavjete roditeljica poniznih
U veličajnoj molitvi samotnih mornara
Kad kopno ugledaše.
Vrati mi glasove ptica osamljenih
Da pjevam i govorim o mojoj Hrvatskoj
I onda kada oblaci puni vlage i zebnje
Pritisnu nesuzdržljive poglede
U uzvišenu nježnost srebrnih maslina.
Vrati mi gnijezdo ostavljeno
U kom moje djetinjstvo živi i diše,
Kamene međe i slatku bol kupinova trna,
Baštine mojih razbaštinjenih pređa
I jutra bijelih Cvjetnica
Umivena u mirisu modrih ljubičica.
Vrati mi Gospode, preostale godine
Mojih requiema
Za ćaću, za mater, za moje drage,
Što puni nade i sveljublja dogorješe
Pod skutima mramornih ploča
Uz čemprese u kojima se naslućuju
Uzburkana stoljeća vječnoga Emausa.