BUDI LIJEPA SUNCU I MJESECU

Vinko Pavić

Nikad više neću sresti čeljade
Nagnuto nad okno seoskog bunara,
Pralje umorne na česmi
Što podukuju tužbalice,
Procvali masliđen u pitaru
Na tvom prozoru.

Brali smo trnine u prisoju
Gdje smo se bratili s vilama
U runima od jalovih ovaca,
U polumraku derutne kućice
Gubili nečujna obećanja i zavjete
I u snijegu ostavljali
Tragove dječjih tlapnji.

I kada nijemi istrgnemo
Okorijele dijelove duše,
Krijes pradavnih majčinih suza
I ispletene žudnje
Nad ognjištem naših otaca
Istrunut će u vječnim nedohodima.

Zato sačuvaj  još nešto dobrote
U tim pogledima,
I budi lijepa suncu i mjesecu
Koji će te jutrom i obnoć
Zlatom pozdraviti.
Budi ljepota koja neće
Usred noći ostarjeti.

U vrletima našeg zavičaja
Brodovi besciljno brode,
A za njima putuje more
I odnosi sve
Što smo do sada naučili o sebi.