Josip Prudeus
zemlja je čovjek
ima oči
ima usta
ruke srce
i dušu
ona je rođena u trenu
i neprestano se rađa
zemlja gleda očima poljskog
planinskog
i priobalnog cvijeća
njena je šarenica
prkos različak
metvica
runolist
brnistra
kadulja
žutika
mrežnica
dobra
i una
toplo miriši pogledom
u dlan sklopljene majčine dušice
stišće pješčane oči pred pustinjskim vjetrom
ne baca sebe
sebi sama u oči
ima ledeno smrznuti pogled
ledene gromade okovane bijelim morima
otvara oči ujutro
sklapa ih predvečer
noću spava sklopljenih vjeđa
ili
u zjenice natače zvijezde kroz lijevak srebrni
iz vrhom punog pehara
njena su usta kajdanka puna pjesama
zemlja ne poznaje psovku
već svako jutro
na dobro jutro sa svima
neumorna kroz dan
za dobar dan svima preko svih međa
svaka je međa kamena ožiljak njena ramena
svaka joj međa grubo ranjava leđa
puna je biranih riječi onima koji je vole
i voli korak ukorak radosno
zajedno s nestašnim koracima malenih
vraćajući im uvijek zalutalu loptu
i spremna biti igračka na tisuću načina
i bajka kada se umore baka
i majka
ona doziva ratara
pocikujući u cik zore cikutom ptica sa živica
hrabri putnika
pretvarajući surove putove u dražesne puteljke
sa srcohvatom prijateljstva s obje strane
usputice
uzbrdice
nizbrdice
upozorava izgubljene
postavljajući sigurne znakove zaklone
na raskrižjima ispred crnih točaka
gdje bolno klija
sunovrat
zemlja poučljiva
savjetuje oca kada ne zna kamo
kada je beznađem
samo
stopalom uz nju priljubljen
dariva mater
priziva mlijeko u pune vedrice
njenih blagodarnih dojki za djecu
što poput drozdova na dvije se bobe
žedno žudno željno slijeću
jer ljubi dijete
svako dijete
koje će postati
veliko dijete
otac
ostati veliko dijete
mati
zemlja ima ruke glatke i naborane
na dlanu pali krijesnice
u šaci gasi gromove
njene su ruke raširene za davanje
prekrižene za odmor
sklopljene na molitvu
sklopljenima zaziva sunce
priziva kišu
zaustavlja zlo
njeno je srce veće od nje same
u nj stane zrno
i rast
i rod
i plod
i klas
i trs
kruh i vino
srcem prima zahvalu
oprašta kletve
zemlji je duša natopljena dobrotom
živi od ljubavi
svisne
od nebrige
pa neka čovjek (p)ostane čovjek
zemlji sličan
darežljiv poput zemlje
dobar poput kruha
nježan i jak poput nasunčanog vina
što mu ga nudi iz svojih grudi
zemlji je udahnuta duša
da bi čovjekom postala čovjekom
kroz vrijeme koračala
čovjekom
u vječnost zakoračila
crvena zemlja
zelena zemlja
modra
i dobra
moja
i sa mnom
u meni
kad trčim ona je ispred mene
kad legnem i ona ulegne
kad kleknem ona očvrsne
uz takvu
uz njeno nježno srce
prislanjam svoje