…ili BERLINSKE RUŽE SA SRCEM
piše: Slavica Sarkotić
Berlin/ Na uglu Hildegardstrasse i Blissestrasse stoji mala cvjećarnica.
U proljeće i ljeto njen vlasnik, omanji tamnoputi čovjek iznese i oko nje poslaže mnoštvo drvenih kutija s raznovrsnim cvijećem. Nadmeću se u ljepoti hortenzije, irisi, maćuhice, ruže i tulipani.
Ljudi prolaze, poneki nezainteresirani, tek netko zastane i svrne pogled na tu ljepotu a onda kad se na obližnjem semaforu upali zeleno svjetlo kreće dalje svojim poslom.
Volim cvijeće, doma u Hrvatskoj imam više gredica zasađenih grmovima viburnuma, jasmina i jorgovana, imam ruže, kane i hortenzije, ljeti ljetnice u visećim teglama.
Volim raditi oko cvijeća i doista vjerujem da je vrtlarski posao najljepši na svijetu. Najviše volim hortenzije i ruže.
I dok s hortenzijama nemam bas previše uspjeha ruže mi odlično uspijevaju.
Tu ljubav prema ružama naslijedila sam od mame. Njene ruže i njen vrt i danas odolijevaju vremenu iako mame već tri godine nema.
Kad dođem u Berlin u posjet sinu i obitelji obavezno obiđem neka mjesta. Mala cvjećarnica na uglu jedno je od tih mjesta. Pogledam ima li kakvih noviteta među cvijećem, omirišem zrak prepun mirisa zumbula i ljubičica i radosno krenem dalje. Ponekad kupim poneki cvijetak za balkon na kojem moja snaha uzgaja prelijepe lončanice.
Kad je moja unuka imala završnu svečanost na kraju škole svi smo s veseljem pohrlili tamo. Sin i snaha uzeli pauzu na poslu (ja budući sam u mirovini imam sve vrijeme svijeta.)
Bila je s nama i naša mlada i simpatična Barbara, koja je tada stanovala kod mojih.
Moja unuka u priredbi je imala točku s pjevanjem, puno se trudila i vježbala.
Ja sam u ushićenju i žurbi zaboravila ponijeti novčanik, na brzinu sam samo ogrnula baloner i požurila na ulicu gdje me čekala snaha rekavši da ima još nešto obaviti.
Stajala je kod cvjećarnice s predivnim buketićem cvijeća u ruci ( bila ga je očito ranije naručila) i ja tada shvatih da bi bilo lijepo da i ja razveselim unuku nekim cvijetom, međutim kao što rekoh, novčanik je ostao na stolu i nije bilo vremena vraćati se po njega.
Posegoh rukom u džep balonera i napipah par kovanica od jednog eura.
Uđoh u cvjećarnicu zamolivši snahu da me pričeka vani ( pomislih ako ne bude dosta ovih par eura dodat će ona koji).
Čim sam ušla ugledala sam ruže koje su savršeno odgovarale prigodi. Prelijepe, nježne blijedoružičaste s nešto tamnijim rubom na vrhu latica. Pogledah cijenu ( ljubazni prodavač šutke je stajao sa strane) i zaključih da će novac koji imam dostajati za tri ruže.
Na mom nesavršenom njemačkom tako mu i rekoh, zamolih da mi u papir zamota tri ruže.
Osmjehnuo se i klimnuo glavom, sad ću ja, rekao je na savršenom njemačkom iako se po njegovu izgledu i boji kože ne bi reklo da mu je njemački materinji jezik.
Prišao je vazi s ružama i birao. Svaki put kad bi izvadio jednu ružu upitno bi me pogledao, kao da pita odgovara li ova, a ja bih klimnula, odgovara.
I tako je izvadio jednu, dvije, tri ruže, a ja sam klimala glavom da mi se sviđaju… A onda je brže nego prethodne izvadio i četvrtu i petu ružu…
Zaustih reći da imam samo za tri ruže, ali on blagim pokretom ruke otkloni ono sto sam htjela reći.
Zašutjela sam. Pomno je birao papir dok nije pronašao onaj koji najbolje odgovara.
Snaha je vani pogledavala na sat.
Kad mi je pružio ruže zahvalih mu i htjedoh još nešto reći ali on me opet zaustavi pokretom ruke. “Viel Gluck”, samo je rekao. U kutevima očiju osjetih suze ganuća.
Kad sam ispričala snahi o svemu tome, blago me prekorila: “Zašto meni nisi rekla da si zaboravila novčanik…” Samo sam je potapšala po ruci.
Jedan čovjek podrijetlom s druge strane svijeta jezik čije domovine sigurno ne bih razumjela, i ja, sreli smo se u zemlji koja ni jednome od nas nije domovina a ipak smo se tako dobro razumjeli na jeziku koji ni jednome od nas nije materinji.
Moć cvijeća ili…
Priredba je bila sjajna, topla, dirljiva, ganutljiva, unuka sretna zbog uspješnog nastupa i cvijeća kojeg je dobila a ganuta zbog završetka jednog razdoblja školovanja. Obećala je prijateljima da ce se družiti i dalje iako je taj period školovanja iza njih.
Kad smo se vraćale kući pogledah prema cvjećarnici na uglu. Sitni čovjek iz cvjećarnice domahnuo mi je rukom. Njegova zelena pregača njihala se na povjetarcu i donosila miris ruža i dobrote.