PRATEĆI SRCA HOD, STIGOH U BROD

piše: Sonja Breljak
Berlin-Zagreb-Velika Gorica-Slavonski Brod/ O, da, u Njemačkoj se puno radi. I Nijemci puno rade, pa i mi s njima. A to onda, ta točnost i pedantnost, taj mar, nakon nekog vremena, uđe u krv pa to činiš po automatizmu, stihijski. I više od potrebnog.

U njemačkoj saveznoj službi u kojoj radim, zbog aktualnosti teme (izbjeglice i migracije) kojom se bavimo, radi se često i prekovremeno. Pa se onda nakon nekog vremena nakupi i nešto prekovremenih sati. I onda hvataš dah, pokušavaš uhvatiti vrijeme kad je manje posla, za odmoriti, uzeti koji slobodan dan. Kao ja sad.

Ne treba prevelika rasprava u mojoj smanjenoj a opet i proširenoj obitelji, za zaključiti gdje bi ova, supruga, mama i od prije kojeg mjeseca i novopečena baka, to jest ja, nabolje odmorila, uhvatila daha. Pa sad, mogla bih po pitanju uma i tijela, odmoriti i u vlastitom berlinskom vrtu, netom listaju i puštaju prve cvjetove mlade, nedavno posađene voćke, tulipani se otvaraju, ruža pušta mlade grane… A imalo bi se što šta učiniti i u stanu, tome poslu i tako kraja nema. Ipak, zna moja obitelj kako se moje baterije (srca) najbolje pune putovanjem i susretom s ljudima, pa mi hitno rezerviraju let za Zagreb…

I tako, u rano nedjeljno jutro iza mene, zahvaljujući suprugu, stižem u zračnu luku Tegel, avion polijeće u 6 i 20. U pola šest sam na aerodromu a kad ugledah kilometarski red zaključih kako nema skoro nikakve šanse na vrijeme stići do šaltera. U to, izvan reda ugledah bračni par Omrčen, vlasnike restorana u Berlinu, moje dobre poznanike i njihovog poznanika koji radi na aerodromu te se moj problem čekiranja leta (hvala im!) riješi za par minuta i… pravac Zagreb!

Istina, malo me zbunjuje novi zagrebački terminal aerodroma Franjo Tuđman. Od starog terminala, put vodi ravno ka Velikoj Gorici i meni do stana treba 15 minuta lagane šetnje. Od novog terminala to je ne samo dalje već dobrim dijelom i nema nogostupa za pješake. Autobus za glavni zagrebački kolodvor vozi redovito, stoje već dva takva. Ali ja trebam tek do ulaza u Veliku Goricu, zračnom linijom pet minuta, autobusa ni na vidiku a navodno voze svakih pola sata. Ne uspjeh to dočekati i provjeriti već za deset minuta vožnje platih 70 kuna. I eto me “doma”.

U principu, volim Veliku Goricu. I da nema tako visoke, najviše u Hrvatskoj režijske troškove stanovanja, bio bi mi ovo vrlo drag grad. Naime, ugodno ga je obilaziti šetajući a isto tako je i u gradu sve dostupno i vrlo blizu.

Ah, da, ne rekoh najvažnije, u Hrvatskoj je priroda daleko življa, puno ispred one u Berlinu. Napustih grad u kojemu tek drveću dobija prve listove a stigoh u grad u kojemu sve bukti od raznolikog cvijeća. I toplo je, dosta toplije, danas me pratilo lijepih 20 stupnjeva.

Već prvi dan u Hrvatskoj koristim za učiniti ono što je najpotrebnije. Obilazim bolesnika. I to nekog koga vi svi koji čitate Glas sigurno poznajete. Dobro, možda ne osobno ali njegove tragove i rad sigurno. Naime, već neko vrijeme, i ja vjerujem da to po našim tekstovima i primjetite, nedostaje nam naša draga lektorica, Marija Kukić. Marija, inače umirovljena učiteljica, živi u Kutjevu. Više godina u vrijeme ljetnog odmora, posjetih i Kutjevo i Mariju. A i Marija je bila kod mene u Berlinu kad je Glas promovirao knjigu “Ono malo duše” Emila Cipra i obilježavao osmu obljetnicu rada. Sad evo, posjetih Mariju u Vinogradskoj bolnici, točnije u Bolnici sestara milosrdnica u Vinogradskoj ulici, gdje Marija provodi svoje bolesničke dane, u očekivanju daljeg liječenja. Nedostaje nam na Glasu. Pa ćemo, do Marijinog, nadamo se i uvjereni smo, skorog ozdravljenja, malo pomjeriti i planirano obilježavanje desete obljetnice Glasa. Glas čine suradnici, osobe, ljudi… koje vrijedi imati, na njih misliti i vrijedi ih čekati.

Kad sam razmišljala koje dane uzeti kao slobodne, nisam dvojila da u obzir trebam uzeti jedan poseban termin. Naime, u Zagrebu je idućeg tjedna u Hrvatskom narodnom kazalištu opera La Boheme. Glavnu žensku ulogu (Mimi), pjeva naša Evelin Novak, stalna članica berlinske Državne opere. Evelin pratim još od njena dolaska u Berlin, gledala sam njenu prvu ulogu u Viva la mamma, pa i brojne druge, sve do onih glavnih u Čarobnoj fruli, samostalne koncerte, prigodne u crkvama, bijah na dosta mjesta. E, tako i na spomen zagrebačke predstave, spoznah odmah u koje vrijeme trebam biti u Zagrebu. I eto me, na subotnjoj generalnoj probi, onoj kojoj, kao vjernoj kopiji premijere, nazoče obitelji i prijatelji glavnih aktera. Što bih više i ljepše poželjela!

Do subote, zna se već, jer me to raduje, imam “pun program”. U srijedu popodne kava s prijateljicom Ladom Franjić Glamuzina, četvrtak izjutra, susret u Državnom uredu za Hrvate izvan domovine a uvečer na poetskom maratonu Ivana Babića u knjižnici u Sesvetama U petak konačno u zagrljaju moje najstarije prijateljice (a i Glasove suradnice) još iz sarajevskih, studentskih dana, Marijane Šundov, u subotu opet kava s velikogoričankom, pjesnikinjom Marijom Ajšom Peuz …pa, ne vjerujem baš da ovom rasporedu neće biti još šta dodano.

U međuvremenu, dok sve pobrojano ne dođe na red, najprije ono drugo važno (nakon posjeta bolesnici), pa uhvatih autobus i, kako naslov ovog teksta i kaže: prateći srca hod, stigoh u Brod!

Na autobuskom stajalištu u Slavonskom Brodu, nakon dva i pol sata ugodne vožnje, čekaju me raširene ruke Elizabete Kopić, moje prijateljice, koju ja onako po srcu osjećam kao mamu (koju više nemam). Elizabeta je, to sigurno već svi čitetelji Glasa znaju, dopredsjednica Zavičajnog kluba Brođani. Liza je svakako “krivac” jer uopće uplovih u svijet internet novinarstva ( Jer jednom poodavno  reče: “Ima jedan portal u Brodu, sb online, pa kad bi neki tekst napisala o nama Brođanima…“) i posredno i krivac jer upoznah kolegu, danas pokojnog Emila Cipara i krivac jer mi, nas dvoje onda započesmo s Hrvatskim glasom Berlin. Istina, Emila, ima tome već skoro četiri godine, nema ali Glasa u kojemu su i njegovi brojni i trajni tragovi, još i kako, evo već deset godina, ima.

Nas dvije, Elizabeta i ja, danas, dok ovo čitate, s našim  drugim suradnicima, Slavicom Jurčić (Crtice iz života) iz Brodskog Stupnika, zajedno ćemo do Bartolovaca, Emilu …E, kako bi se on ovome svemu, što bjesmo i što jesmo (mi na Glasu i u životu), radovao…

Kako je bilo dalje u Brodu, Zagrebu, Velikoj Gorici, Sesvetama, na susretima, druženjima, na groblju, u bolnici, u operi i drugdje, pisat ću vam u novim redovima.

Čitamo se (ukradoh ovaj kraj od kolege Cipara, iz naše privatne međusobne prepiske i one sa suradnicima. Zaslužio je taj topli, prisni pozdrav svoj dalji život)!