Nikola šimić Tonin
Jesen je pozlatila šumu, kapnuvši crvene i smeđe boje na pokoji grm, nagovješćuje tako neminovni dolazak zime. Opomena je to ozbiljna za svako Božje stvorenje, ptice su najuznemirenije… Komešanje uz zbrkano glasanje označava završni sastanak ptičjeg roda upriličen u krilu najvećeg proplanka bukove šume.
– Eto opet moramo seliti, – tužno zapiskuta predvodnica lastina jata …
– A tko vas goni odavde? – Pecnu je vrabac. – Samo kukavice bježe.
– Gnijezdo sam uneredila, nemam gdje stanovati! – Svađalački će lasta.
– Ha! Ha! Ha! – Podrugnuše se vrapci i ostale ptice stanarice. – Pa uneredit ćeš i ono tamo, koje tek moraš napraviti… Što ćeš onda? – Sada već ljutito počeše dobacivati i otale ptice.
– Kako vi lako prihvaćate svaku neistinu i glupost, – pakosno se nasmija lasta – predvodnica braneći čast svoga jata. – Bukvalno ste shvatili moju šalu…
– Vidite je, kako izlike traži! – Nemilosrdno će vrabac, pa nastavi smirenije: – Kako mi ptice – stanarice imamo petlje dočekati i preživjeti svaku zimu … i onu najoštriju…
– Prestani izazivati, ti skakavče ptičji! – oštro će golub gledajući prema vrapcu. – Svaka ptica ima svoju nevolju…
– I ja se ljutim što odlaze! – začeketa svraka . – Lakše im je očistiti gnijezdo, nego li letjeti u daljine, kojih se boje… Pa, i tamo će morati neko gnijezdo praviti…
– Baš si ti, svrako dosadna! Što ne slušaš o čemu se govori, vidiš da ne selimo zbog uneređenih gnijezda! – Sad se i roda umiješa. – Za nas rode zimi nema žaba… za laste nema mušica… i tako to…
– Kad je tako, onda sretno! – zaguguta golub.
– Hvala vam, drago pernato društvo! – Zapiskuta lasta-predvodnica i vinu se u zrak. Sačekujući oblikovanje jata, kružeći iznad proplanka dovikivala je: „ Bilo nam je lijepo ljetos… Eto nas opet kad prođe zima… Hvala! Hvala!… Sretan ostanak!“
– Sretno! Sretan put! – odjekivalo je proplankom i dalje šumom.
Možda je bilo i drugih uzvika, ali se ni jedna riječ nije više mogla razabrati. Bilo je to posljednje ovogodišnje, ovako brojno glasanje ptica …