Ljubica Rogulj
Ne budi žalostan vratit ću ti se
Bit ću badem u vrtu pored tvoje kuće
Procvjetat ću
Tvojom snažnom čežnjom i milošću Božjom
Vjetar će mi granje njihati
Ja ću drhtati
Nasloni uho i osluškuj
Žamore moje utrobe
Pčele će mi s cvijeta nektar piti
Nadam se
Ti ćeš im zavidjeti
Pustit ću žile duboke od moje kose pepeljaste
Crpiti svježinu za tebe
Znam
Nisam ti ono sudbonosno stablo mogla biti
Al`posjeti me
Nekad zorom ranom nekad navečer
Pa me zagrli
Pričaj mi o svojim srećama o svojim tugama
O našim uspomenama
Osmjehni se kad se sjetiš kako smo se mi
Božanski znali smijati
I nemoj da te ljudi vide
Da i stablo dušu ima
Ne bi oni to
Mogli razumjeti